Rezolucija o zločinu u Štrpcima: Hoće li se Crna Gora moći pogledati u ogledalu

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp


Piše: Edin Smailović

Skupštini Crne Gore predat je prijedlog rezolucije o zločinu u Štrpcima.

Nadajmo se da će što prije stići na dnevni red da se glasa i raspravlja o njoj.

Ovaj akt trebao bi da, po sadržaju teksta, riješi dvije stvari – da prizna moralnu odgovornost države i da kao čin odgovornosti te iste države prema porodicama stradalih, istim tim isplate realnu materijalnu reparaciju, kako bi preživjeli, koji u većini žive u teškim uslovima, makar dobili šansu za bilo kakav ravnopravan status u ovoj državi. To se u tekstu rezolucije jasno kaže.

Takođe, dalje u tekstu, Skupština Crne Gore poziva na istragu i kažnjavanje svih ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, bez obzira na etničku pripadnost žrtava, kao i podsticanje preživjelih da na državnim i međunarodnim sudovima istraju u traženju pravde.

Do sada je podršku za izglasavanje ove rezolucije dala većina zatupnika i izvjesno je da će biti usvojena.

Ali, ono što me, naravno, pored usvajanje rezolucije zanima, jeste – a kome ona treba, odnosno, kome ona najviše treba?

Rezolucija najviše treba Crnoj Gori

Da se razumijemo, ona će značiti porodicama žrtava u moralnom i materijalnom smislu, ali moje mišljenje je da ova rezolucija zapravo puno više treba Crnoj Gori. Iako smo formalno od 1997. godine napravili otklon od ratne politike, ipak nismo se proslavili na onom drugom polju, izgradnji društva koje će imati mehanizme da na vrijeme prepozna i spriječi zlo.

Dugo se oklijevalo, računalo, presabiralo, da li će to biti politički isplativo ili ne u datom trenutku. I naravno, kada kalkulišete sa nečim takvim kao što su nevine žrtve, logično je da vas rezultat te kalkulacije na kraju ošine po glavi.

Da se razumijemo, za svaku inicijativu u Crnoj Gori, da bi uopšte uspjela, potrebno je da vam raspored političkih snaga ide na ruku. I mislim da je ovo došlo u pravom trenutku, jer je ovo posljednja šansa Crne Gore da uradi jednu prirodnu i ljudsku stvar kada je u pitanju ovaj zločin.

Svako od 81 zastupnika Skupštine imat će pred sobom tekst koji tretira zločin nad 20 ljudi u zimu 1993. godine. Ovi ljudi sa ratom nisu imali nikakve veze. Većina ubijenih je putovala na posao ili na liječenje. Njihova jedina krivica je bila to što nisu pripadali vjeri i naciji koja je po mišljenju njihovih dželata trebala opstati na ovim prostorima. Država se po svjedočenju preživjelih, prvih nekoliko godina poslije zločina, uglavnom ponašala neljudski prema preživjelima, sprečavajući ih u ostvarivanju njihovih elementarnih prava, od regulisanja prava iz oblasti penzijskog i socijalnog osiguranja, pa sve do grubosti i vrijeđanja državnih činovnika.

Crna Gora je tih godina grebala po dnu. Nisu, nažalost, to bile jedine žrtve prema kojima se država Crna Gora ponijela na ovaj način. Sada, skoro 29 godina od zločina došli smo na prekretnicu – ili će država ovim činom priznati svoj nemoralni udio u patnji ljudi ili ćemo jasno poručiti da nas sudbina tih ljudi i njihovih potomaka ne zanima.

Vrijeme je za djela, a ne riječi

Svakog 27. februara u godini, pred spomenikom ubijenim u Štrpcima, okupe se porodica i rodbina ubijenih, njihove komšije, građanski aktivisti i savjesni građani, koji su najviše zaslužni da ovaj zločin ne bude zaboravljen.

Takođe, na skupu se okupe i predstavnici političkih partija koje participiraju u Skupštini Crne Gore. Mnogi od njih su do sada odaslali baš sa tog mjesta toliko riječi u vjetar. Konačno je vrijeme za djela. Ako se desi da kojim slučajem rezolucija o Štrpcima ne bude usvojena, lijepo bi bilo da iste te političke partije koje budu glasale protiv ovog teksta više ne šalju svoje predstavnike na ovaj dan. I da, ako imaju imalo morala, više nikada ne spomenu zločin u Štrpcima u bilo kojem kontekstu.

Ali, ja sam optimist po ovom pitanju. Većina ubijenih su bili ljudi u srednjim godinama.Iza njih su ostale uglavnom nezaposlene udovice i malodobna djeca. Većina zastupnika su takođe roditelji. Vjerujem da, kada ostanemo sami sa ovim tekstom i sa činjenicama, prestajemo biti politički akteri, a postajemo ono što zahtijeva ovaj događaj – ljudi. I koliko im god to teško bilo priznati, glasanjem nećemo samo verifikovati političku, već i karakternu profilaciju. Pitanje odnosa prema zločinu u Štpcima je upravo to i ništa više.

E sada, jasno je koliko smo kao politička zajednica bili ljudi posljednje tri decenije. Zato hoću da vjerujem da u Skupštini sjedi prije svega 81 čovjek. I oni kao i svi ostali nakon posla žure kući da zagrle i poljube svoje najmilije. I zato, dozvolite mi da budem toliko naivan, vjerujem da ako neće biti svih 81 glas za, da neće biti nijedan protiv. Jer ove duše su sa ovog svijeta otišle nedužne i čiste kao snijeg bijeli, “grešne” jedino zbog imena koje su dobili na rođenju.

Naravno, ne treba zanemariti ni regionalni značaj donošenja ovog akta. U ostalim zemljama bivše Jugoslavije su se dogodili puno teži zločini od ovih. Siguran sam da će to podstaći progresivne političke snage da u saradnji sa udruženjima stradalih podnose slične inicijative.

Djelić pravde u moru nepravde

A bez ovih inicijativa i političke podrške istim, kao i njihove implementacije u praksi, siguran sam da nema ništa od pomirenja i povjerenja u ovim državama. Ono što me lično hrabri jeste da uvijek život nadvlada smrt.

Moj prijatelj, potomak jedne od žrtava zločina u Štrpcima, je prije nekoliko dana dobio ćerku. Mislim da je to najljepši način trijumfa dobra nad zlim. Dao joj je ime Džana. Džana u prevodu znači duša. Crna Gora je negdje od agresije na Dubrovnik, deportacije izbjeglih iz Bosne i Hercegovine, odnosom prema žrtvama zločina u Štrpcima, zatvaranjem i prebijanjem političkih protivnika, skrcala svoju dušu u bezbroj sitnih komada koje je negde po tami razvejala oluja zla. Jedini častan izlaz iz ovog je priznanje i pokajanje. Ovom rezolucijom Crna Gora će naći krhotine izgubljene duše. To je jedini put našeg ozdravljenja kao zajednice.

Na kraju, čvrsto sam uvjeren da će rezolucija o Štrpcima biti izglasana u skupštini Crne Gore. Biće to mali djelić pravde u moru nepravde. Ali ono što ja, nakon svega, držim najvažnijim jeste da će Crna Gora konačno moći sebe da pogleda u ogledalu. I neće morati da se stidi. Naprotiv.

Naslovna foto: Al Jazeera

Izvor: Al Jazeera

Posljednje:

VEZANE VIJESTI

POSLJEDNJE:

VEZANE VIJESTI:

Dokumenta