Presveto Srce Isusovo
U danima kada su nam usta puna Boga, a preko usana prevaljujemo samo mržnju, teško je ne zapitati se što je od toga stvarno? Ono na što se pozivamo, ili ono što činimo? Ono za što se izdajemo, ili ono što zaista jesmo? Mrze li oni koji mržnju govore i žive, ili oni koji o njihovoj mržnji govore i s njihovom mržnjom žive? Jesu li grešni oni koji poriču mrtve, ili oni koji ih o mrtvima pitaju? Je li Crkva ljubav, ili je Crkva mržnja?
Znam i jednu i drugu. Ova druga je Srpska pravoslavna crkva, sa svim svojim eskadronima mržnje. Ona crkva koja od 30. avgusta i zvanično vlada Crnom Gorom. Druga je, recimo, ona posvećena Presvetom Srcu Isusovom. Crkva pored koje sam odrastao. I u kojoj sam odrastao. Crkva do temelja srušena 1944. godine u savezničkom bombardovanju Podgorice, pa opet sagrađena šezdesetih, u Titogradu. U istom gradu s drugim imenom. Crkva vaskrsla u komunizmu? U onom istom komunizmu kojem danas svaki ubogi četnik pretura po kostima. U onom komunizmu koji je zbrinuo sijaset četničke đece. Kada su đeca odrasla, a komunizam završio, ta su đeca učila svoju đecu da mrze – komunizam iznad svega ostalog. U dvorištu Srca Isusovog sam odrastao. Zašto se vraćam skoro pa trideset godina unazad? I čemu śećanje na katoličku crkvu u jednom podgoričkom prigradskom naselju, u Zagrebačkoj ulici? Možda zato što Crna Gora danas liči na onu s kraja prošloga vijeka. Možda zato što se dogodila ekshumacija zla i svega onoga što smo vjerovali da smo jednom za svagda sahranili. Kada je tih godina granatiran Dubrovnik, a mi loptom udarali u zid katoličke crkve, niko nas nije mrzio. A možda su imali pravo na to? Niko nam nije zabranio igru, a igrali smo u tuđem dvorištu? I granate smo slali u tuđe dvorište. Dok su prvosveštenici Srpske pravoslavne crkve bodrili dobrovoljce pred pohode na tuđe gradove, ili blagosiljali odrede smrti pred strijeljanje golobradih bošnjačkih mladića, sveštenici katoličke crkve u mojoj su ulici dijelili pakete pomoći. Nama, sinovima i braći onih koji razaraju njihovu zemlju i njihove gradove. Tih dana je mirisalo na barut, a opet, niko nam nije uskratio igru. Ovih dana zaudara na iste one razularene horde, na blagoslovljene sijače smrti. Na vjerujuću pastvu koja slijedi lažne pastire, ali istinite misionare mržnje. Dok je Dubrovnik gorio u našim vatrama, Presveto Srce Isusovo je otvaralo vrata za đecu palikuća i ubica. Ali, nije li to hrišćanstvo? Nije li to ljubav kojoj nas uče jevanđelja? Jesu li sveštenici crkve Presvetog Srca Isusovog – sljedbenici Svetog Franje Saleškog – bili u krivu kada su izabrali ljubav i oprost? Jesu li sljedbenici Nikolaja Velimirovića bili u pravu kada su se opredijelili za mržnju i klerofašizam? Priznajem, tad nijesam poznavao Sveto pismo. Jedva da sam i lektiru čitao, ali, znao sam da su salezijanci na mojoj strani, a ja na njihovoj. Salezijanci koje je 1859. osnovao italijanski sveštenik Ivan Bosko, i čiji je glavni zadatak bio briga o mladima, o napuštenima i siromašnima. A mi smo bili siromašni tih godina. Ali nijesmo bili katolici. I? Je li nas neko pitao ljubimo li Papu ili Patrijarha dok nam je uručivao pakete koje je slao Caritas? Nije. Bili smo jednaki. Jednako nesretni. Doduše, s nešto drugačijim pokretima prstiju kad se treba prekrstiti.
Dok se slučajni Vođa Crne Gore melodramatično pismom obraća svome vjernom narodu, i dok nama nevjernima prijeti i krstom i prstom, ne mogu a da ne prizovem uspomene na Presveto Srce Isusovo. Valjda, jer im nikad nijesam zahvalio na dobroti. Na hrišćanstvu.
I možda bi vođa, kako sam objavi puku, mogao biti i diktator, ali ne želi. Možda. Znam da hrišćanin nikada neće biti. Jer, Hrist je ljubav i sve ono što Srpska pravoslavna crkva nije. Hrist ne poriče mrtve. Hrist ne proglašava svetima njihove ubice.
