Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

NAJNOVIJE

Piše: Midheta Kaloper Oruli, generalna sekretarka Udruženja žrtava rata Foča 92-95

Rat muškarcima pruža savršenu psihološku pozadinu da daju oduška svom preziru prema ženama. Sama muškost vojničkog – surova moć oružja samo u njihovim rukama, duhovna povezanost između muškaraca ratnika, muška disciplina dobivenih i ispunjenih naredbi, jednostavna logika hijerarhijskog zapovijedanja – sve im to potvrđuje ono što su oduvjek slutili – da su žene sporedne, da su beznačajne u svijetu koji nešto predstavlja, odnosno da su pasivni promatrači događaja u ringu. Muškarci koji siluju u ratu, obični su muškarci koji su postali neobični svojim ulaskom u najekskluzivniji muški klub na svijetu.” To je ulomak iz knjige “Protiv naše volje: muškarci, žene i silovanje” američke feminističke novinarke Susan Brownmiller iz 1975, koju je New York Public Library proglasila jednom od sto najvažnijih knjiga 20. stoljeća.

Brownmiller piše: “Oružana pobjeda donosi grupnu moć o kakvoj se u civilnom životu može samo sanjati. Moć samo za muškarce. To neprirodno stanje svijeta bez žena postaje temeljna stvarnost. Oduzimanje života postaje značajnije od stvaranja života, a puška u ruci predstavlja moć. Bolest ratovanja hrani samu sebe. Određeni broj vojnika mora svoju novostečenu premoć dokazati – nekoj ženi, sebi samom, drugim muškarcima. U ime pobjede i moći oružja, rat muškarcima daje prešutnu dozvolu za silovanje. I u samom činu i u opravdanju, silovanje u ratu otkriva mušku psihu u najčišćem izdanju, bez glazure ‘kavalirstva’ ili civiliziranosti.” Ulomke iz knjige Brownmiller, koja je u hrvatskom prijevodu dostupna od 1995, prenijele su ‘Žene u crnom’, beogradska feministička nevladina organizacija, u svojoj knjizi “Ratni zločin silovanja – čitanka”, objavljenoj 2013. godine.

‘Žene u crnom’ među rijetkim su organizacijama i udrugama na području bivše Jugoslavije koje sustavno, već gotovo trideset godina, brinu o žrtvama ratnih silovanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, i koje su učinile mnogo, možda najviše, da se počinitelji tih ratnih zločina privedu pravdi, a da njihove žrtve dobiju društveno suosjećanje i priznanje patnje. Taj trud, međutim, daleko je od završenog. Jer, jedan ulomak iz knjige Brownmiller, koji je atmosferu ratnih silovanja na području bivše Jugoslavije anticipirao petnaestak godina prije nego što su počinjena, ilustrira kakvu paradoksalnu reakciju ratna silovanja izazivaju, i koliko je teško takvu reakciju izbjeći. Taj ulomak glasi: “Muškarci potčinjenog naroda, silovanje ‘svojih žena’ u pravilu doživljavaju kao krajnje poniženje, spolni ‘coup de grace’. Stanovništvo pobijeđenog naroda silovanje doživljava kao sastavni dio svjesnog neprijateljskog nastojanja da ga se potpuno uništi. Ustvari, muškarci, po tradiciji, prisvoje silovanje ‘svojih žena’ kao dio vlastite muške patnje u porazu. Silovanje što ga čini pobjednik, neoboriv je dokaz stanja muške impotencije pobijeđenog. Obrana žene dugo je bila znak muškog ponosa, isto kao što je vlasništvo nad ženom bilo znak muškog uspjeha i statusa. Silovanje koje čini pobjednička vojska ruši sve preostale zablude o moći i vlasništvu muškaraca poražene strane. Tijelo silovane žene na taj način postaje ceremonijalno ratište, paradna staza pobjednika, pozdrava i zastava. Čin koji je izvršen nad njenim tijelom, ustvari je poruka muškarca muškarcu, živi dokaz pobjede jednog, a neuspjeha i poraza drugog.

U ratu se često događa da su muž ili otac prisiljeni gledati silovanje. Za silovatelja je silovanje žena u ratu čin protiv njenog muža ili oca, isto toliko koliko i protiv njenog tijela. Tako, u ratu, kao i u miru, muževi glavni teret krivnje za taj užasni čin prebacuju na svoje žene. Posvećeno pravo vlasništva je zloupotrijebljeno, a krivom se smatra sama imovina, tj. Žena.”

Iz citiranih dijelova knjige “Protiv naše volje: muškarci, žene i silovanje” biva jasnije da kaznena pravda – suđenja pred redovnim sudovima na temelju svjedočenja žrtava i zatvorske kazne počiniteljima – ne može nadoknaditi patnju i zadovoljiti svu pravdu žrtava. Nipošto: na društvenoj razini, ratna silovanja – koja su nerijetko masovna – zadiru u samu bit odnosa moći u društvu, kao i društvenih odnosa moći među spolovima; ona razaraju identitet žrtava, ali i zajednice, te se, paradoksalno, često pretvaraju u novi razlog za ponižavanje žrtve. Svjesne svega toga, feminističke organizacije za ljudska prava s područja bivše Jugoslavije, te udruge i specijalistice za pomoć žrtvama, odlučile su formirati trajni regionalni forum koji bi zahtijevao mnogo više od puke kaznene pravde: širenje javne svijesti o razmjeru problema, sa žrtvom u njezinu središtu. Taj je forum postao Ženski sud za bivšu Jugoslaviju.

U sklopu Svjetskog ženskog suda, osnovanog prvi put 1992. u Pakistanu, Inicijativni odbor Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju pokrenule su, krajem 2010, ove organizacije: Žene ženama iz Sarajeva, Centar za žensko i mirovno obrazovanje Anima iz Kotora, Centar za ženske studije i Centar za žene žrtve rata iz Zagreba, Ženska mreža Kosova, te Ženske studije i Žene u crnom iz Beograda, uz stalnu koordinaciju Žena u crnom. Aktivistkinje tih organizacija, kako stoji na web stranici Ženskog suda, “od početka ratova 1991. bile su najaktivnije u otporu ratu, nacionalizmu, etničkoj homogenizaciji, militarizmu.”

“Uprkos preprekama i zabranama koje su nametali nacionalističko-militaristički režimi, aktivistkinje su neprekidno održavale saradnju, stvarale mirovne mreže izvan državnih, etničkih granica i podela. Nakon ratova, aktivistkinje civilnog društva, mirovnog i autonomnog ženskog pokreta te braniteljke ljudskih prava, najaktivnije su u akcijama za kažnjivost zločina, pomoći i podršci žrtvama ratnih zločina, u akcijama protiv poricanja zločina, relativizovanja zločina iz nedavne prošlosti, kao i u kreiranju feminističkih modela tranzicione pravde”, objasnile su aktivistkinje. Iz te potrebe za “feminističkim”, alternativnim ili dopunskim modelom tranzicijske pravde, stvoren je Ženski sud.

Četiri i pol godine nakon osnivanja Inicijativnog odbora, od 7. do 10. svibnja 2015., u Sarajevu je održano prvo zasjedanje Ženskog suda. Nije to bio prvi Ženski sud na svijetu – dotad ih je, nakon prvoga 1992. u pakistanskom Lahoreu, održano četrdeset – ali jest prvi u Europi. Okupio je, kako ga je nazvala srpska povjesničarka Latinka Perović, i sama članica Ženskog suda, “istorijski auditorij” od petstotinjak sudionica – stručnjakinja, aktivistica, novinarki, predstavnica ženskih organizacija iz cijelog svijeta – ali, što je najvažnije: žrtava. Trideset šest žrtava različitih oblika ratnog nasilja iz cijele bivše Jugoslavije, među kojima i žene koje su preživjele ratna silovanja, pred Ženskim sudom ispričale su svoje priče.

To zasjedanje Ženskog suda u Sarajevu održano je bez prisustva javnosti. No, dvije godine kasnije, u svibnju 2017., Žene u crnom objavile su knjigu pod naslovom “Ženski sud: o događaju u Sarajevu i o nastavku procesa”, u kojoj su objavljena 32 svjedočenja žena pred Ženskim sudom – toliko ih je, od 36 njih koje su pred Sudom svjedočile, dalo pismenu suglasnost za objavljivanje prijepisa njihova svjedočanstva. To izdanje Žena u crnom, zajedno s knjigom “Ratni zločin silovanja – čitanka”, važni su naslovi iz nevelike, ali nezaobilazne literature na ovdašnjim jezicima o zločinima masovnih ratnih silovanja u ratovima na području bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća.

Latinka Perović pristala je biti članicom “sudskog vijeća” Ženskog suda, te je napisala predgovor knjizi o Ženskom sudu. O toj neformalnoj instituciji pisala je s odobravanjem, a s divljenjem o žrtvama koje su odlučile svjedočiti. Ocijenila je da su  svojim svjedočenjem “izišle iz osamljenosti” i “prekinule ćutanje, i od pasivnih žrtava postale subjekti”. “Svedočeći o sopstvenom iskustvu u lokalnom kontekstu, one su postepeno odlučile da učestvuju u jednom globalnom kontekstu čiju važnu dimenziju čini feministička pravda – ne kao negiranje institucionalne pravde već kao njeno propitivanje i njena dopuna.” Perović je citirala Corrine Kumar, feminističku aktivistkinju iz Tunisa koja je 1992. pokrenula globalni pokret Svjetskog ženskog suda, kojega je dio i Ženski sud za bivšu Jugoslaviju: “Ženski sudovi“, rekla je Kumar, “nas pozivaju da napišemo novu istoriju, istoriju margina, istoriju drugih i drugačijih.“

Perović je citirala i tužiteljicu Tužiteljstva Haškog suda Peggy Kuo, jednu od tužitelja u povijesnome predmetu Haškog suda protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića iz Foče, u kojemu je ratno silovanje i porobljavanje prvi put u povijesti proglašeno zločinom protiv čovječnosti. Kuo je svjedokinje na tom suđenju, Fočanke, žrtve ratnih silovanja, nazvala “ženama koje su među najhrabrijim i najjačim osobama koje sam upoznala u životu.“ “Tako su i meni”, dodala je Perović, citirajući Kuo, “izgledale svedokinje Ženskog suda u Sarajevu dok sam ih slušala u apsolutnoj tišini Bosanskog kulturnog centra: hrabre i jake, i nikada mi, uz sve razlike, institucionalna i feministička pravda nisu bile više povezane nego tada”.

“Moja je želja da se zadovolji pravda, a ne pravo“ – ta izjava jedne od žrtava mogla bi poslužiti kao geslo cijeloga Ženskog suda. Ona jezgrovito ilustrira razliku “institucionalne” od “feminističke” pravde. “Feministički pristup pravdi puno je širi od onoga što zakon propisuje. Pored kažnjavanja počinitelja, on znači i priznanje patnje i pretrpljene štete, obeštećenje i oporavak preživjelih. On treba povratiti povjerenje i uspostaviti nadu za pravedni mir”, napisala je Marijana Senjak, jedna od najuglednijih psihoterapeutkinja za žrtve seksualnog nasilja na području bivše Jugoslavije, u svom tekstu „Žensko tijelo kao bojno polje“, objavljenom u knjizi ‘Žena u crnom’ o Ženskom sudu.

“Nasilje nad ženama nije ekskluzivna i izopačena pojava koju muškarci pojedinci provode tokom ratnih djelovanja, već ima svoje korijene u individualnom, strukturalnom i interpersonalnom nasilju u mirnodopsko vrijeme, koje u periodima rata poprima ekstremne manifestacije. Posebna izvjestiteljica UN za nasilje nad ženama ovaj fenomen naziva ‘nasilje u kontinuitetu’”, napisala je Senjak. Ona je dijagnosticirala ključne probleme institucionalne pravde, kao i nužnost šireg društvenog priznanja žrtava. “Žene koje su preživjele seksualno nasilje u ratu i koje su odlučile svjedočiti, suočile su se sa nesenzitivnim mizoginim pravnim okvirom i pravnim procedurama koje nerijetko generiraju nove nepravde”, konstatirala je. Istodobno, “proces priznavanja prava na kompenzacije (…) uglavnom je pred žene stavio niz novih administrativnih i proceduralnih prepreka, te ih čak svrstao u osobe koje su ovisne o socijalnoj pomoći i izložene većem riziku od siromaštva.”

“Umjesto podrške i solidarnosti s preživjelima, društvo je spremnije stigmatizirati ih i u potpunosti ignorirati njihovu potrebu za suočavanjem sa zločinom počinjenim nad njima, kako putem krivičnog gonjenja počinilaca, zdravstvenom njegom i ekonomskim osnaživanjem, tako i putem kolektivnog organiziranja i zahtijevanja svojih prava”. Ipak, Senjak je dodala kako će “ostavština ove regije” biti stanovita institucionalizacija brige nad žrtvama, a “korakom naprijed” nazvala je Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu. Tim se zakonom, osim zajamčene mjesečne novčane naknade i “dostojanstvenog iznosa jednokratne naknade”, “skida teret dokazivanja pretrpljenog seksualnog nasilja sa preživjelih, putem olakšanog pristupa davanja izjave pred stručnim povjerenstvom, bez utvrđivanja postotka oštećenja organizma.”

Marijana Senjak je zaključila: “I da radi nas samih i budućih generacija ponovimo zaključke feminističkih autorica od kojih smo učile: ‘Silovanje se može izbrisati sa lica zemlje, ne samo kontrolirati ili izbjeći na individualnoj razini, ali pristup mora biti dugoročan i kooperativan i zahtijeva razumijevanje i dobru volju mnogih muškaraca, kao i žena’. Ženski sud za bivšu Jugoslaviju sigurno je zabilježio povijest ratnog silovanja. Sada ratnom silovanju moramo uskratiti budućnost.”

To će, međutim, biti moguće samo pod jednim uvjetom: da u procesu zdušno sudjeluju i muškarci. Etički temelj toga sudjelovanja vjerojatno je najbolje objasnio aktivist ‘Žena u crnom’ Miloš Urošević, u svojevrsnom ‘iskazu namjere’, koji je objavio na početku svog teksta “Govoreći neizrecivo: grijeh šutnje ili rizik govora (o zločinu silovanja u ratu i pravu)”, objavljenog u knjizi “Ratni zločin silovanja – čitanka”. Urošević je napisao ovako: “Pišem o silovanju u ratu, kao aktivista mirovne grupe ‘Žene u crnom’, jer: ja sam biološki muškarac. Kao muškarac, imam odgovornost za previlegije koje imam, odnosno imam stav da sam odgovoran pred ‘socijalnim značenjem moje anatomije’. Jedan od etičkih principa mirovne politike ‘Žena u crnom’ jeste ‘Ne u moje ime’, te u skladu sa tim imam odluku da se borim protiv onog što drugi muškarci rade ženama i u moje ime.”

Izvor: Tacno.net

PRATITE NAS

Lokalni javni emiter Radio televizija Podgorica d.o.o. | Adresa: 19. decembra br. 13, 81000 Podgorica | PIB: 03328139 | Odgovorno lice: Rade Vojvodić, v.d. izvršnog direktora
REDAKCIJA PORTALA: portal@gradski.me | REDAKCIJA RADIJA: radio@gradski.me

Dokumenta