Političke determinante vanjske politike Crne Gore I DIO

Rascjep

Formalna podjela DPS-a na reformsko krilo koje je predvodio Đukanović i ortodoksno sa Bulatovićem na čelu, počela je na maratonskoj sjednici Glavnog odbora partije krajem marta 1997. godine, kada je linija koju je zastupao Đukanović dobila svega sedam  glasova. Uz Đukanovića  su tada stali Filip Vujanović, Svetozar Marović, Duško Marković, Milutin Lalić, Vojin Đukanović i Blagoje Cerović. Međutim, vrlo brzo došlo je do konsolidacije progresivne struje u DPS-u i Đukanović je nakon dva mjeseca bitno promijenio ubjeđenja svojih partijskih kolega, koji su se priključili mainstream struji tadašnje izvršne vlasti. Na drugoj sjednici, jula 1997., Bulatović je smijenjen sa mjesta predsjednika partije, na koje je izabrana Milica Pejanović-Đurišić.

Nedugo nakon raskola DPS-a, u oktobru 1997. godine, održani su izbori za predsjednika Republike Crne Gore. U prvom izbornom krugu, 5. oktobra, Bulatović je dobio najviše glasova, ali nije osvojio i zakonom propisanu natpolovičnu većinu, pa  su u drugi krug ušla dvojica prvoplasiranih kandidata.Pobjednik u drugom krugu bio je Milo Đukanović. Ovo su bili prvi izbori u Crnoj Gori otkako je uspostavljen višepartijski sistem, a koji su imali neizvjestan ishod. Mnogi će kasnije reći da su ovo bili i prvi izbori u Crnoj Gori koje je, bez obzira na to što na njima nije direktno učestvovao, Slobodan Milošević- izgubio.

“Drugačiji ishod predsjedničkih izbora iz 1997. Godine presudno bi uticao na vanjskopolitičku orijentaciju Crne Gore”, komentariše za Gradski portal, profesor na vašingtonskom Univerzitetu Džons Hopkins Siniša Vuković. On dodaje i da bi eventualna pobjeda Bulatovića na tim izborima doprinijela  još jačoj centralizaciji SRJ, dok bi Podgorica  izgubila bilo kakvu mogućnost oblikovanja vanjske politike.

„U tom scenariju nije teško pretpostaviti da bi i Zapad možda tražio nosioca pro-zapadne politike u drugim političkim činiocima, prije svega u Beogradu. Time bi anti-centralističke i suverenističke snage u Crnoj Gori izgubile ključni izvor svog političkog kredibiliteta kao jasne alternative vlastima u Beogradu“, zaključuje Vuković.

Nakon izbora, Bulatović je izjavio da će vlast predati narodu ,a ne Milu Đukanoviću i time je jasno stavio do znanja da se neće pomiriti sa porazom. Već od sredine oktobra, počele su demonstracije Bulatovićevih pristalica. Protesti, indukovani sa strane, kulminirali su u sukobu demonstranata i policije ispred zgrade Vlade u Podgorici u noći između 13. i 14. januara 1998. godine. Te noći Crna Gora je  bila na ivici građanskog rata, koji je izbjegnut zahvaljujući vještoj akciji crnogorske policije.

Inauguracija Đukanovića za predsjednika Crne Gore upriličena je 14. januara; bio je to prvi događaj takve vrste na Cetinju od krunisanja kralja Nikole 1910. godine. Inaguraciji su prisustvivali vođe gotovo svih opozicionih stranaka iz Srbije: VukDrašković (Srpski pokret obnove), Zoran Đinđić (Demokratska stranka), Vesna Pešić (Građanski savez Srbije), Dragoljub Mićunović (Demokratski centar) i Vojislav Šešelj (Srpska radikalna stranka).

Ubrzo, Momir Bulatović je sa svojim pristalicama formirao Socijalističku narodnu partiju (SNP). Centralno mjesto u novom političkom projektu DPS zauzeli su demokratizacija društva, uspostavljanje tržišne privrede i pridruživanje Crne Gore Evropskoj zajednici. Poslije parlamentarnih izbora 1998., DPS je kao stožerna stranka, obrazovala koalicionu Vladu uz pomoć partnera iz dojučerašnje opozicije (LSCG, SDP i manjinske stranke) i otpočela proces temeljnih demokratskih i ekonomskih reformi crnogorskog društva. Demokratskim zaokretom u Crnoj Gori, SRJ je postala neobična federacija, koju je ključno determinisao Miloševićev autokratski poredak.

Kohabitacija

Branko Perović, šef crnogorske diplomatije u periodu od 1997. do 1999. godine, u razgovoru za Gradski portal navodi da događaje koji su uslijedili nakon ovog zaokreta vidi kao rezultat  ozbiljnog i cjelovitog promišljanja strategije, ciljeva inačina kako da se do tih ciljeva stigne.

„Svakom novom  argumentovanom predodžbom o tome šta se događa, šta  hoćemo,  osvajali smo poen po poen. Od male slabo razvijene zemlje na brdovitom Balkanu, Crma Gora je krenula ka evropskoj porodici. Imali smo mali budžet, različita ograničenja i restrikcije, ali smo napravili veliki posao“, kazao je  Perović.

U programu „Strateške inicijative Savezne Republike Jugoslavije: osnove programa za novi početak“, koje je u aprilu 1998. godine iznio predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, navodi se da se zemlje Jugoistočne Evrope i SR Jugoslavija moraju usmjeriti ka „sveobuhvatnoj evropeizaciji – u političkom, pravnom, institucionalnom, ekonomskom, bezbjednosnom i, prije svega, civilizacijskom smislu“.

Kohabitacija između Đukanovića i Miloševića nije bila ni malo laka. Za vrijeme  mandata predsjednika Savezne vlade (maj 1998 – oktobar 2000.), premijer Bulatović injegov šef Milošević koristili su sva raspoloživa sredstva osim vojne intervencije da potkopaju Đukanovića i njegovu vladu.Ukupna kriza u odnosima između Crne Gore i Srbije reflektovala se i na sve jasnije distanciranje Crne Gore od institucija savezne države.

Na pitanje koliko su članovi crnogorske delegacije prilikom službenih putovanja mogli da računaju na podršku diplomatske mreže zajedničke države, Perović odgovara: „Prilikom posjeta stranim državama, uvijek smo se, bar je na početku to bio slučaj, javljali diplomatsko-konzularnom predstavništvu SRJ u zemlji u kojoj smo boravili, najavljujući posjete i tražeći (ili ne) logističku ili neku drugu podršku“, kaže Branko Perović, odgovarajući na naše pitanje da li su članovi crnogorske delegacije, prilikom putovanja, mogli da računaju na podršku diplomatske mreže zajedničke države. „ Smatrali smo da je korektno da znaju da boravimo na teritoriji koja je u njihovoj jurisdikciji. To smo činili sve do momenta dok je opstrukcija sa tih adresa postala brutalna. Na izričit zahtjev predsjednika Đukanovića, prekinuli smo da im se javljamo. Time smo pokušali da smanjimo negativan uticaj na ono što smo sami procjenjivali da je bolje za Crnu Goru. Uvijek smo se vodili tim principom. Naravno, ono što je bilo dobro za Crnu Goru nije bilo nikako na štetu  drugog.“

NATO intervencija

Evropska unija je 15. juna 1998. godine proširila sankcije protiv Beograda zbog agresije srpskih snaga na Kosovu. Svrha sankcija bila je pojačanje pritiska na Slobodana Miloševića da prekine vojne napade na civile, povuče oružane snage, dopusti pristup stranim posmatračima kako bi se stvorila platforma za pregovaranje sa kosovskim Albancima. Iako je Milošević pristao da ispuni neke od zahtjeva, eskalacija sukoba na Kosovu se nastavila. U NATO-u se polako postizala saglasnost za vojnu intervenciju na SRJ. Masakr u Račku  bila je prekretnica u ratu na Kosovu i „okidač“ za NATO intervenciju. Specijalni američki izaslanik Ričard Holbruk je u više navrata pokušao da ubijedi Miloševića da povuče vojne snage sa Kosova i zaustavi krvoproliće; međutim, on je to rezignirano odbio i krenuo  u sukob sa „cijelim svijetom“.

Nakon započinjanja NATO intervencije 24. marta 1999. godine, Savezna vlada na čijem je čelu bio Momir Bulatović, donijela je  odluku o ratnom stanju. Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović tu odluku nije prihvatio i od Miloševića je tražio da prekine politiku u kojoj se stvaraju nevine žrtve. Đukanović je pozvao i međunarodnu zajednicu da se suzdrži od novih napada na Jugoslaviju, uvjeren da problem Kosova nije moguće riješiti silom.

U zajedničkoj izjavi za New York Times, sa naslovom „Nakon završetka rata u Srbiji“, objavljenoj 8. maja 1999., predsjednik Milo Đukanović i lider Demokratske stranke Zoran Đinđić upozoravaju da samo demokratska i stabilna Jugoslavija može osigurati stabilnost na Balkanu, te da za uspostavljanje trajnog mira međunarodna zajednica mora učiniti više od rješavanja kosovske krize. Podsjećajući na korijene krize i desetogodišnji ciklus politike koji je doveo zemlju do ove tragedije, kao i na poziciju SR Jugoslavije u određivanju stabilnosti ili nestabilnosti susjednih država, Đukanović i Đinđić upozoravaju da aktuelna vlast, sa Slobodanom Miloševićem na čelu, može prouzrokovati novo nasilje i tragediju.

Ovo pismo se i danas namjerno pogrešno interpretira u velikosrpskim krugovima koji baštine Miloševićevu politiku: dvojica lidera navodno su pozvali zapad  na nastavak bombardovanja SRJ.  Komentarišući pojedine tvrdnje da su ga tada mnogi doživljavali kao produženu ruku Zapada, tačnije Sjedinjenih Američkih Država, predsjednik Milo Đukanović u intervjuu za „Vreme“ 2012. godine, te je ocjene nazvao neutemeljenim.

„Brojne takve površne ocjene su sa određenih adresa, u kontinuitetu, stizale na moj račun. Prosrpska štampa u Crnoj Gori je 1999. pisala da sam na krilima NATO-avijacije išao po evropskim metropolama da tražim bombardovanje Srbije i Crne Gore.“

Đukanović ovo upoređuje sa glasinama da se, nakon referenduma 2006., iz politike povukao na insistiranje zapadnih centara političke moći i sa spekulacijama da se dvije godine kasnije na čelo Vlade vratio na zahtjev tih istih međunarodnih adresa kako bi priznao nezavisnost Kosova.

„Zar vam sve to ne izgleda smiješno i banalno? Dok sam bio na njenom čelu – kao predsjednik ili kao premijer – odgovorno tvrdim da Crna Gora nije dobijala, time ni slijedila tuđe instrukcije i zahtjeve, dolazili oni iz Beograda, Brisela, Moskve ili Vašingtona“, zaključio je Đukanović.

Fond za humanitarno pravo (FHP) i Fond za humanitarno pravo Kosova (FHP Kosovo) objavili su 2014. godine poimenični popis žrtava koje su stradale od posljedica NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije. Prema tom popisu, u NATO napadima život je izgubilo ukupno 754 ljudi, i to 454 civila i 300 pripadnika oružanih snaga. Među civilima je 207 srpske i crnogorske nacionalnosti, 219 civila Albanaca, 14 romskih civila i 14 drugih nacionalnosti. Ukupno je stradalo 274 pripadnika VJ/MUP, i 26 pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Na teritoriji Srbije stradalo je 260 ljudi, u Crnoj Gori 10, a 484 na Kosovu.

Prema podacima FHP i FHP Kosova, u periodu od 20. marta do 14. juna 1999. godine, srpske snage su pod parolom „odbrana srpske teritorije od NATO agresije i šiptarskih terorista“ ubile 6.901 Albanca koji nijesu učestvovali u neprijateljstvima. U istom periodu, pripadnici OVK su ubili 328 srpskih civila i 136 Roma i drugih nealbanaca koji nijesu učestvovali u oružanom sukobu. U sukobima između VJ/MUP-a i OVK poginulo je 1.204 pripadnika OVK i 559 pripadnika VJ i MUP-a Srbije.

Podaci nedvosmisleno pokazuju da je vođstvo Republike Srbije na napade NATO odgovorilo teškom i masovnom odmazdom nad albanskim civilnim stanovništvom, koja se manifestovala protjerivanjem, ubijanjem civila i spaljivanjem sela i kuća.

Nekoliko godina kasnije, Haški tribunal optužio je gotovo kompletan politički, policijski i vojni vrh Srbije za  masove zločine koje su srpske vojne i policijske snage počinile nad civilnim stanovništvom na Kosovu tokom NATO intervencije na SRJ.

Političke determinante vanjske politike Crne Gore III DIO