Pekićevsko-Cincarske pouke

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp

Piše: Goran Sekulović

Kraj stare i  početak nove godine obično je povod za sumiranje postignutih rezultata i planiranje daljih pregnuća. No, ’’čovjek snuje a Bog odlučuje’’, iliti –  čovjek je (pre)često i kao pojedinac i kao kolektiv u sjenci (ne)predvidljivih istorijskih događaja/katastrofa i suočen sa nepodnošljivom lakoćom/težinom postojanja.

Slaveći u januaru 1941.g. uoči same ratne kataklizme, svoj posljednji zajednički Božić, odnosno Badnje veče, čuvena trgovačka i veleposjednička cincarska familija (’’sveta cincarska fumeale ili grčka ikojenija’’, ’’za potomstvo – za fumele!’’, za crnogorsku famelju!)  Njegovani (pripadnici etnikuma tako tipičnog za Levantski duh ni tamo ni ovamo, ni na Istoku ni na Zapadu – ’’… Cincari, božanski neodređenog porekla, romanskog jezika i grčke kulture’’) iz ‘’Zlatnog runa’’ Borislava Pekića se u sjaju i raskoši zapravo pozdravljaju i opraštaju među sobom, kao da su na ’’porodičnom gubilištu’’, a da to i ne znaju i nimalo ne slute. ’’Porodični Duh se ne zadržava na tom pitomom prizoru. Pod prisutnim okolnostima on mu izgleda neumestan. Nalik raskošnom obedu kojim se časti osuđenik pre nego što će, u zoru, biti smaknut… Lako je moguće da im ovo bude poslednji porodični Božić. Praznik od kojeg neće ostati ništa u njegovanskom smislu opipljivo, osim u nekom osetljivom detetu – Isidoru Graditelju ili njihovom hroničaru – jedna tužna uspomena.’’

Čovjeku je, ipak, data jedna moć, moć iznad svake moći, a bez ikakve fizičke moći, moći sile i nasilja, gospodarenja i vlasti. To je unutrašnja moć sopstva i vlastitog etičkog i moralnog JA koje se veličanstvenim duhom slobode i otpora ne podaje nijednom i nikakvom zlu i ugnjetavanju, ma od koga dolazilo i ma kakvo i koliko jako i nepodnošljivo bilo. Velika je, čudesna, sveprirodna, božanska, (pan)kosmička  stvar  (njegoševskom filozofijom shvaćena), kada ta najuzvišenija ljudska vrijednost hrabrosti i junaštva okrunjena i oplemenjena sa čojstvom kao pozitivnim mitom i vrhunskim i najvišim životnim idealom ljudskosti/čovječanstva ili čovjeka kao ljudskog bića, svrhom i smislom njegovog bivstvovanja i postojanja ljudskog roda (dakako uz samosvijest koja ih omogućuje), postane i opstane! prepoznatljiv i zaštitni znak čitavog jednog naroda/nacije. Naravno, crnogorskog, ili kako to ističe srpski akademik Živojin M. Perić – ‘’Crnogorci kao etnička i etička vrijednost skoncentrisana na jednom izuzetno malom  prostoru‘’).

Ima jedno mjesto u I tomu ‘’Zlatnog runa’’ koje sve ovo izuzetno dobro ilustruje i đe se sasvim jasno pravi razlika između crnogorskog identiteta, crnogorske hrišćanske, pravoslavne vjere  i crnogorskog  pogleda na svijet i identiteta i vjera okolnih naroda koji su bili pali u Tursko ropstvo, iako se naizgled uopšte ne govori o tom pitanju i o toj razlici! ‘’Prenoseći’’ razgovor između Kir Simeona i Kir Ijasija, jedinih cincarskih trgovaca koji su ostali u Moskopolju 1769.g. (mjestu u današnjoj Albaniji, odakle su potekli Cincari, za njih svetom kao Cetinje za Crnogorce), uoči samog ulaska Turske vojske,  hroničar (cincarski ‘’kuzen Borislav’’) piše: ’’Čuče na omanjoj anti u dvorištu. Anta je grobnoje mesto davnašnjeg stanovnika avlije. Iznad izdubljenog krsta, na lišajem i mahovinom obrasloj ploči, piše istrtim, ni grčkim ni latinskim pismenima: ’’NINJE GLAGOLJU BRATIJAM I SRODNIKOM SVOJIM ZNAEMIM I NEZNAEMIM PROSTITE SERBSKOM TLENOE TELU RABA BOŽJEG SVETOJA… JAKO DA I GOSPOD PROSTIT VAM SOGREŠENIJA VAŠA… I NE ČUDI SE, UVAŽAEMI MIMOHODJAŠČ, PADENIJU MOJEMU, NO TAKOVI KONEC BIĆE I ŽIĆU TVOJEMU…’’

Slijedi dijalog: ’’Gde je njegova krivica, Kir Ijasijo? – Na kamenu. Čitaj je. – ‘’I ne čudi se, mimohodjašč, padeniju mojemu, no takovi konec biće i žiću tvojemu…’’ – Eto odakle izlaze Turci. Iz ovoga groba. Ne dolaze iz Janjine, nego iz Slavjaninovih reči. – Šta su reči? Mi ne znamo ni kako je on umro, ni kako je živeo. – Znamo. Da je kao čovek živeo, ne bi ovako umro. A da je umro kao čovek, ne bi od nas tražio da umremo kao psi. – Kako kao psi, Kir Ijasijo? – Bez vere. Na trbuhu. Cičeći. Ne bi nam veru ubijao da je bio čovek. Ne bi nam iz smrti poručivao da, ma šta ovde nad zemljom radili, pod zemljom ćemo se s njim naći praznih šaka i duša, kao i on koji ništa nije radio, ni u šta verovao…’’  

Ne dolaze Turci iz Male Azije, iz Carigrada, iz ’’Janjine, nego iz Slavjaninovih riječi’’.  Ako je tako, a jeste tako, iz Crnogorske riječi Turci nijesu nikada mogli doći u Crnu Goru i suštinski nijesu nikada ni došli! Jer, crnogorska sveta borbena riječ, i zemaljska, svjetovna i božja, vjerujuća, duhovna, nije se nikada predala i nije nikada tražila od bilo koga da bilo kada umre kao pas! Uvijek je bilo u crnogorskoj riječi vjere i borbe, slobode i otpora, dostojanstva i ponosa, duha i snage da se tiraniji, zlu, nepravdi, neljudskosti, ne-časti, laži, pokažu zubi! Znao je Crnogorac (a ponajviše njihovi dični i slavni muževi: Sveti Petar Cetinjski, Njegoš, Marko Miljanov, knjaz i kralj Nikola…), kao i Pekićev Kir Ijasijo, da nema života, da ima samo borbe neprestane, da ’’ima samo mojih, tvojih i njegovih dela’’.

Djela žive i poslije ljudskih života.  Ako je bilo djela u životu ima ih i u grobu. Ako je života bilo dok je život trajao, iz groba život sija i uči, svijetli i daje putokaz Nade i Smisla – ’’ZA DALEKA NEKA POKOLJENJA!’’ (Poput govora Krsta Zrnova Popovića kao vođe onih Crnogoraca koji se nijesu predali i ponizili pred srpskim i domaćim okupatorom nakon nestanka Crne Gore 1918.g., kada je poslije neuspjelog Božićnog ustanka 1919.g. rekao da ’’nema više Crne Gore’’, ali da su se oni morali žrtvovati da bi je opet nekad, jednom bilo, da bi opet mogla vaskrsnuti kao slobodna i časna zemlja!). Ako ga nije bilo, nema ga ni u grobu ni u smrti! Ako je svuda vatra, prah i pepeo u koje je porobljivač satro domovinu, jeste da je to djelo neprijateljskog okupatora, ali su i djelo onoga koji se još za života predao i lišio svega onoga što ga i čini čovjekom! Zato Kir Ijasijo veli da su ’’Turci njegovo delo’’ – hroničar-pisac tako afirmiše tezu o individualnoj odgovornosti svakog čovjeka za ono što on sam čini i što se u cjelini čini – tj. djelo onog ‘’serbskog raba božjega Svetoja’’ što zapisa: ‘’I ne čudi se, mimohodjašč, padeniju mojemu, no takovi konec biće i žiću tvojemu…’’ 

I ne čudimo se doista padu njegovom i njegovoj sudbini, i individualnoj i kolektivnoj genosa kojemu pripada, kad mu iščitamo poruku, koju da su je Crnogorci prihvatali i prihvatili nikada ne bi bili to što jesu – Crnogorci, a što je Njegoš sublimirao sa čuvenim stihovima ’’Neka bude što biti ne može!’’ i ’’Što je čovjek a mora biti čovjek!’’. I zato, kako veli Kir Ijasijo, ‘’nećemo… svi… jednako završiti… Nije važno hoćemo li umreti nego hoćemo li pod zemlju otići.’’ I mrtvi ljudi su živi ako su istinski bili živi dok su živjeli, ako su ostavili dobra djela i vrijedne putokaze. Ako su takvi bili, oni i nijesu u grobu, među mrtvima, već u životu i sa živima nastavljaju njihovu zajedničku borbu i njihov zajednički smisao, jer – ‘’ne govori se o životu iz groba.’’ Zauvijek se sahranjuje samo onaj koji je ostavio zapis i poruku – kao izraz shvatanja života i ljudskog smisla i sudbine – identičnu i sličnu onoj ‘’serbskog raba božjega Svetoja’’.

1941.g. kada Njegovani slave Badnji dan i Božić, Drugi svjetski rat je već dakako u toku. Na vijest-poluupit ‘’ Kažu da su nam opet bombardovali Moskopolje?‘’ (u borbi italijanske i grčke vojske), a na pitanje nekog od mlađih Njegovana ‘’Šta je to Moskopolje? ‘’, dobija se jasan i obavezujući istorijsko-retrospektivni ali i budućnosno-prospektivni (makar bi tako trebalo biti!) odgovor – ‘’Mesto odakle smo potekli, zaboga, dete!‘’. ‘’Tako?…‘’

Da, tako. Svako u potragu za svojim ‘’zlatnim runom‘’ kreće od jednog takvog mjesta. 5-og septembra 2021.g. cetinjane i njihove goste dočekalo je Vatreno namjesto Zlatnog runa. Toga dana ‘’crnogorske’’ (anticrnogorske!) Vladine snage suštinski su bombardovali Cetinje, rodni topos Crnogoraca, ’’mesto odakle smo potekli’’, kako vidimo da kaže Pekić za cincarsko rodno mjesto Moskopolje. Hoće li Crnogorci u konačnici doživjeti sudbinu Cincara – ostaje da se vidi. Jedan dio Crnogoraca već se dobrovoljno (’’spontanom organizovanošću’’!) prelio i faktički nestao u srpski etnički korpus. Ako ne bude države Crne Gore, džabe je sve Crnogorcima drugo – i njih neće istorijski uskoro biti, kao što i države Crne Gore neće biti ako Crnogoraca ne bude (n)imalo, ako se budu tanjili i pretanjali, preobraćali i postepeno, evolutivno, ali presudno i ’’uspješno’’ mijenjali u druge etničke korpuse i tako nestajali i utapali se na provincijalnim marginama i marginalijama u ’’slične’’ i ’’bliske’’, ’’bratske’’, veće i šire narodne i vjerske, kulturološke i jezičke skupine.

VEZANE VIJESTI:

Lokalni javni emiter Radio televizija Podgorica d.o.o. | Adresa: 19. decembra br. 13, 81000 Podgorica | PIB: 03328139 | Odgovorno lice: Rade Vojvodić, v.d. izvršnog direktora REDAKCIJA PORTALA: portal@gradski.me | REDAKCIJA RADIJA: radio@gradski.me

Lokalni javni emiter Radio televizija Podgorica d.o.o. | Adresa: 19. decembra br. 13, 81000 Podgorica | PIB: 03328139 | Odgovorno lice: Rade Vojvodić, v.d. izvršnog direktora
REDAKCIJA PORTALA: portal@gradski.me | REDAKCIJA RADIJA: radio@gradski.me

© Gradski Portal 2021. - All rights reserved

Dokumenta