Partner Plenkovića i Milanovića u obrani negatora genocida

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp

Piše: Boris Pavelić

Bosna i Hercegovina svih ovih godina i ne uspijeva funkcionirati uvelike zato što srpski političari odbijaju priznati istinsku ulogu svojih prethodnika u tragediji vlastite zemlje. I dok se to u manjoj mjeri moglo tvrditi i za hrvatsku, pa čak donekle i za bošnjačku stranu, postupak Dragana Čovića i njegove dvije zastupnice u ponedjeljak u Sarajevu kao da označuje početak novoga poglavlja hrvatskog političkog beščašća u BiH: otvorenu, neskrivenu podršku onome najgorem iz besprizornoga antipovijesnog laboratorija Dodika i Vučića. Ako se sadašnji Zagreb tome ne suprotstavi, politički smo opet u 1993. godini. Zar to hoće Milanović i Plenković?

Andrej Plenković i Zoran Milanović moraju se o tome izjasniti: odobravaju li to što je njihov politički partner i štićenik u Bosni i Hercegovini u ponedjeljak pokušao poništiti zakon o zabrani negiranja genocida u BiH, koji je nametnuo bivši Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Valentin Inzko? Ne izjasne li se, ostat će sumnja kako i Hrvatska podržava taj nečuveni čin zastupnika HDZ-a BiH u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH: da su njih troje – Dragan Čović, Marina Pendeš i Lidija Bradara – na sjednici u ponedjeljak podržali prijedlog zaključka Kluba srpskog naroda, kojim Dodikov SNSD i SDS traže poništavanje Zakona o dopuni Kaznenog zakona BiH; tako, naime, glasi službeni naziv zakona kojim je Inzko, pod prijetnjom zatvorske kazne, zabranio negiranje genocida te poticanje mržnje u Bosni i Hercegovini – dopune, uostalom, posve srodne onima iz Kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Takvu civilizacijsku sramotu i političku pogrešku jegulja Čović dugo nije počinio. Ako civilizacijski nedopustivom ne smatramo već i njegovu neformalnu, ali čvrstu koaliciju s Dodikom – a i o tome bi se dalo diskutirati – Čoviću se mora priznati stanovito umijeće političkog maskiranja. On je, naime, uspio ono što je malo tko smatrao mogućim: vlastitu političku sklonost blokiranju funkcioniranja BiH predstaviti – a uz pomoć Zagreba u Bruxellesu i nametnuti – kao europsku politiku par excellance, a sebe sama kao najdosljednijeg političkog Europejca u BiH.

No sada, s ovim svojim osobnim glasom, i glasom svoje stranke u korist onih koji bi da zaštite negatore genocida u Srebrenici, Dragan Čović svoju je političku maglu rastjerao jednom za svagda, pa je utoliko – ako u tome može biti ikakvoga dobra – HDZ-ov glas za poništavanje Zakona o zabrani negiranju genocida, ako ništa drugo, bar jasan signal s kim se ima posla kada se politički posluje s Draganom Čovićem.

Na tri je razine Čović tim glasom počinio nepopravljivu pogrešku: kompromitirao je svoja dva moćna zaštitnika u Zagrebu, Plenkovića i Milanovića; strateški je onemogućio obnovu političkog povjerenja sa SDA Bakira Izetbegovića, ali i taktički osudio na propast svoj vlastiti neposredni politički cilj, o kojemu pregovori upravo traju, legitimnog predstavljanja u Predsjedništvu i Domu naroda Federacije BiH.

Zašto je to učinio? Možda čak i namjerno. Tko zna, možda je procijenio da je politička snaga Europe degradirala do mjere da će mu tolerirati čak i to; da Milorada Dodika, tog slona u bosanskohercegovačkog staklarnici, može nekažnjeno podržavati u rušenju čak i onoga što je s onu stranu političke pragmatike, i što je sama srž poslijeratnoga zapadnjačkog koncepta europske BiH: osude zločina, s genocidom u Srebrenici kao ultimativnim simbolom zločinačkog rušenja države i razaranja društva, koje ima biti osuđeno, ako želimo da BiH krene putem iscjeljenja i političke funkcionalnosti.

Tko će, dakle, Čovića nakon ovoga priupitati za europsko zdravlje? Da je u Hrvatskoj zainteresirane javnosti, pitala bi ga ona. Ali, vijest do hrvatskih medija jedva da se probila: neki je nisu objavili uopće, a neki tek dan kasnije. To dakako znači da ni Plenković ni Milanović ne moraju očekivati novinarsko pitanje o tome podržavaju li i sami ono što podržava njihov štićenik Dragan Čović: zaštitu za negatore genocida u Srebrenici. A taj podatak – da javnost prve zapadne susjede BiH i jedine članice EU u kojoj je velikosrpski ratni stroj ostavio tragične i duboke ožiljke – jedva reagira kada “sestrinska stranka” vladajuće u Hrvatskoj želi ukinuti zakon o zabrani negiranja genocida, možda uistinu signalizira da su mračne Čovićeve kalkulacije i točne: da u Europi nema više ni trunke civilizacijskog dostojanstva i političke moći koje bi takve skandale onemogućile u samome korijenu.

Pa ipak, od političke odgovornosti ne treba odustajati. I hrvatski premijer, i hrvatski predsjednik dužni su izjasniti se o Čovićevu potezu. Podržavaju li ga? Misle li i oni da je Dodik u pravu kada želi poništiti zakon o zabrani negiranja genocida; on, koji i sam negira genocid? Misle li da su Dragan Čović i HDZ BiH ispravno postupili kada su u parlamentu podržali Dodikov prijedlog da se zakon ukine? Smatraju li i sami da negiranje genocida treba dopuštati, tolerirati? Ta bi se pitanja mogla zaoštravati do paroksizma: misle li, možda, da i iz hrvatskog Kaznenog zakona treba izbaciti odredbe o kažnjavanju negiranja genocida? Što uopće misle – da otjeramo cara do duvara – o genocidu u Srebrenici? Je li počinjen? Ili nije počinjen? Ovdje ćemo s nedostojnim pitanjima stati, jer smo valjda dovoljno jasno predočili koliko su apsurdna, relativizirajuća, revizionistička i negacionistička bila ta tri glasa Čovićeve stranke u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH u ponedjeljak.

Ali, što sad? Premda bi politički bilo nužno da Plenković i Milanović, ali i cijela hrvatska politička scena, kažu svoj sud o Čovićevu potezu, neće to glasanje imati posljedice u Hrvatskoj, nego u BiH. Kakve će biti? Spirala nepovjerenja u Federaciji može se samo produbljavati, i nije jasno kako Čović takvom politikom kani postići kompromis za svoje zahtjeve o Izbornom zakonu, bez kojega neće postići baš ništa. Je li odlučio pretvoriti se u hrvatskog Dodika, pa politiku voditi i protucivilizacijskim uvredama, što dosad ipak nije činio?

Nije nemoguće. Ovdje, naime, imamo posla s dvjema razinama: jedna je pokušaj da se u BiH postigne politički kompromis kako bi zemlja mogla funkcionirati bez da se raspadne. Ma koliko bio težak, takav je kompromis nužan, jer jedini jamči mir i perspektivu boljeg života za milijune ljudi na području bivše Jugoslavije. Nasilni raspad zemlje, ovakav kakav zagovara Dodik, recept je za pakao.

Ali takvog kompromisa ne može biti ako svaka strana ne poštuje elementarne naloge ljudskosti i civilizacije – a poštovanje ratnih žrtava i prihvaćanje činjenične istine prvi su od tih zahtjeva. Bosna i Hercegovina svih ovih godina i ne uspijeva funkcionirati uvelike zato što srpski političari odbijaju priznati istinsku ulogu svojih prethodnika u tragediji vlastite zemlje. I dok se to u manjoj mjeri moglo tvrditi i za hrvatsku, pa čak donekle i za bošnjačku stranu, postupak Dragana Čovića i njegove dvije zastupnice u ponedjeljak u Sarajevu kao da označuje početak novoga poglavlja hrvatskog političkog beščašća u BiH: otvorenu, neskrivenu podršku onome najgorem iz besprizornoga antipovijesnog laboratorija Dodika i Vučića. Ako se sadašnji Zagreb tome ne suprotstavi, politički smo opet u 1993. godini. Zar to hoće Milanović i Plenković?

Izvor: tacno.net

Posljednje:

VEZANE VIJESTI

POSLJEDNJE:

VEZANE VIJESTI:

Dokumenta