Samo nekoliko sati prije nego što je pobjegao u Moskvu, Asad je na sastanku s otprilike 30 vojnih i sigurnosnih čelnika u ministarstvu odbrane uvjeravao okupljene da ruska vojna pomoć stiže i pozvao kopnene snage da izdrže, rekao je zapovjednik koji je bio prisutan, a koji je želio ostati anoniman.
Civilno osoblje takođe ništa nije znalo. Asad je svom šefu kancelarije rekao da nakon završetka radnog dana ide kući, no zapravo se uputio prema vazdušnoj luci, otkrio je jedan od njegovih bliskih saradnika.
Napušteni saveznici i porodica
Čak je i svojoj savjetnici za medije Butaini Šaban rekao da dođe u njegovu kuću kako bi mu pomogla napisati govor. Kad je stigla, kuća je već bila prazna, dodaje isti izvor.
„Asad se nije ni pokušao posljednji put boriti. Nije čak ni okupio vlastite trupe“, rekao je Nadim Houri, izvršni direktor think-tanka Arab Reform Initiative. „Prepustio je svoje pristalice sudbini.“
Reuters nije uspio doći do Asada u Moskvi, gdje mu je odobren politički azil. Razgovori s 14 osoba upoznatih s njegovim posljednjim danima na vlasti otkrivaju sliku vođe koji se očajnički oslanjao na vanjsku pomoć kako bi produžio svoju 24-godišnju vladavinu, prije nego što je pribjegao obmani i prikrivenom bijegu u ranim satima nedjelje.
Bijeg bez obavještavanja porodice
Asad nije informisao ni svog mlađeg brata Mahera, zapovjednika elitne 4. oklopne divizije sirijske vojske, o planu bijega, tvrde tri njegova pomoćnika. Maher je helikopterom pobjegao u Irak, a zatim u Rusiju, rekao je jedan izvor.
Ni Asadovi rođaci s majčine strane, Ehab i Ejad Makluf, nisu bili obaviješteni o padu Damaska u ruke pobunjenika, tvrde jedan sirijski pomoćnik i libanski sigurnosni funkcioner. Pokušali su pobjeći automobilom prema Libanu, ali su ih pobunjenici napali, pri čemu je Ehab ubijen, a Ejad ranjen. Reuters nije mogao nezavisno potvrditi taj incident.
Asad je iz Damaska pobjegao avionom u nedjelju, 8. decembra, leteći ispod radara s isključenim transponderom, izjavila su dva regionalna diplomata. Dramatičan bijeg označio je kraj njegove 24-godišnje vladavine i pola vijeka neprekinute moći njegove porodice, čime je sirijski građanski rat naglo završio.
Brz i dramatičan bijeg
Letio je do ruske vazdušne baze Hmeimim u priobalnom gradu Latakiji, a zatim dalje za Moskvu. Asadova najbliža porodica – supruga Asma i njihovo troje djece – već su ga čekali u ruskoj prestonici, tvrde tri bivša bliska saradnika i jedan visoki regionalni funkcioner.
Videozapisi Asadovog doma, koje su pobunjenici i građani snimili nakon što su zauzeli predsjednički kompleks, pokazuju da je pobjegao u žurbi. Na snimcima se vide skuvana hrana ostavljena na štednjaku te lični predmeti, poput porodičnih fotoalbuma, ostavljeni iza njega.
Rusija i Iran nisu spasili Asada
Ni Rusija, koja je svojom vojnom intervencijom 2015. godine pomogla Asadovim snagama da preokrenu tok rata, ni Iran nisu bili spremni pružiti mu vojnu pomoć u posljednjim danima.
Sirijski lider posljednji je put posjetio Moskvu 28. novembra, dan nakon što su pobunjenici napali sjevernu provinciju Alep i započeli svoj munjeviti prodor kroz zemlju. Njegovi pozivi za vojnom intervencijom nisu naišli na odobravanje u Kremlju, rekli su trojica regionalnih diplomata.
„Asad je svojim zapovjednicima i saradnicima rekao da vojna pomoć stiže“, izjavio je Hadi al-Bahra, vođa glavne sirijske opozicije u inozemstvu. „Lagao im je. Poruka iz Moskve bila je negativna.“
I Emirati su ga odbili
Nakon što su mu propale sve opcije, Asad je konačno prihvatio neizbježnost svog pada i odlučio napustiti zemlju, čime je završila dinastička vladavina njegove porodice koja je započela 1971. godine.
Tri člana Asadovog užeg kruga tvrde da je isprva želio zatražiti azil u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, no Emirati su ga odbili kako bi izbjegli međunarodni pritisak zbog pružanja utočišta lideru koji je pod sankcijama SAD-a i Evrope.
Iako je Moskva odbila vojno intervenisati, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov angažovao je Katar i Tursku kako bi osigurali Asadov siguran bijeg, navode dva regionalna funkcionera. Asad je svoju sudbinu predao u ruke svojih saveznika, ali istorija će njegov bijeg pamtiti kao simbol kraja jedne ere brutalne vladavine.
