Neka ljubi koji koga hoće

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp

Piše Boro Kontić

Dan pred ustoličenje episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija, patrijarh Porfirije je netom stigao iz Beograda — replicirao zamjerkama koje su mu onomad upućene, kad u Podgorici, pred ustoličenje Joanikija, nije izgovorio riječi „crnogorski narod“. Što je propustio u Podgorici, pokušao je nadoknaditi ovaj put u Beranama, te je rekao:

„Neka bude ko god hoće Crnogorac, a onaj ne samo koji hoće, nego koji zna svoje korijene, svoje stablo, plodove vasojevićevog stabla, zna i hoće da pripada srpskom narodu“.

Površno oko i uho će dojaviti mozgu: ,,Pa u redu je, OK je to. Porfirije nam zaista dozvoljava — hvala mu na velikodušnom dozvoljavanju da budemo Crnogorci. Uobičajеnom upornom ponavljanju da crkva nije „od ovog svijeta“, Porfirije je ovaj put dodao i da je crkva „komad neba na zemlji“, te Crnogorci mogu odahnuti. „Komad neba na zemlji“ ih je najzad priznao.

Ali pogledajmo ipak pažljivije kako se po Porfiriju „bude“ Crnogorac, a kako „pripada srpskom narodu”.

Po ovome što je rekao Porfirije, Crnogorac si ako to hoćeš biti. Tačnije: ti hoćeš, a velikodušni ti „komad neba na zemlji“ odobri. U Porfirijevoj formulaciji, „neka bude ko god hoće“ zapravo ima nečeg skoro pa nehajnog. Velikodušnost koja ne košta.

Da je makar kao u onoj bosanskoj sevdalinci — „snijeg pade na behar, na voće / neka ljubi koji koga hoće“ — nego je sa mrvom nipodaštavanja.

Od ovakve velikodušnosti ili nehaja mogao bi profitirati i, primjerice, Eskim.

Ćefne se Eskimu da bude Crnogorac. Hoće da bude Crnogorac, hladno mu tamo „kod šarafa“, a načuo da Crna Gora ima izlaz na toplo more, te se prijavi „komadu neba na zemlji“.

Uostalom, zar svakome od nas ponekad na um ne padne — hoće nam se biti Francuz, Nijemac, Norvežanin… Jer je lakše, udobnije. Mnogi su životni benefiti u pitanju, budućnost potomaka izvjesnija i, ako ćemo pravo, ne iskače vam svaki čas „komad neba na zemlju“. Zemlja je na zemlji, a nebo na nebu. A ti sjedi đe si, ni za đe si nisi.

Sad, kad smo saznali kako se „bude“ Crnogorac (Porfirijeva crkva ne brani), da vidimo kako se, po Porfiriju, „pripada srpskom narodu“.

E, to je već složenije. Obratite pažnju na Porfirijevu distinkciju povodom srpstva: „…ne samo onaj ko hoće, nego koji zna svoje korijene, svoje stablo, plodove“.

Dakle, pripadnik srpskog naroda od Crnogorca se razlikuje po tome što ne samo hoće, nego i zna. Kod Crnogorca se ne pominje da zna. Po Porfirijevoj distinkciji, implicira se da Crnogorac ‘ne zna’.

A šta ne zna Crnogorac? Ne zna ono što pripadnik srpskog naroda zna. A šta pripadnik srpskog naroda zna? Zna svoje korijene, svoje stablo, svoje plodove. Zaključak: onaj što hoće biti Crnogorac, ne zna svoje korijene, svoje stablo, plodove.

A šta bi bilo da Crnogorac zna? Slutim da bi nas ovakva retorika i logika privele sljedećem odgovoru — da kojim slučajem zna svoje korijene, svoje stablo, svoje plodove, bio bi „pripadnik srpskog naroda“. Ovdje bi i pomenuti Eskim od apliciranja odustao.

Porfirijeva rečenica o htjenju i znanju formalno je složena — od onih je što su, očito, prvo napisane, pa izgovorene. Složene je arhitekture, odveć vižlasta da bismo pomislili da je u pitanju govornička ad hoc omaška, previd. I kao takva, ako mene pitate, perfidnija je i uvredljivija po crnogorstvo no Amfilohijevo drsko i direktno: Crnogorci su komunistička kopilad. Ili ono Amfilohijevo sa Đilasom…

Porfirijevom subotnjem govorenju pozornica je bio crnogorski gradić Berane. Govorio je ovo Porfirije skoro tačno sto godina nakon što je Milovan Đilas tamo pohađao gimnaziju, te po dolasku odmah primijetio po čemu se Berane razlikuje od drugih crnogorskih varoši. 

U sjećanjima zapisuje:

„Ovdje kao da nije bilo one podjele na pristalice i protivnike ujedinjenja sa Srbijom. Ako je i bilo protivnika ujedinjenja, oni se ovdje nijesu osjećali.”

Nisu se protivnici ujedinjenja osjećali ni u nedjelju, tokom ustoličenja episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija. Ma ko, uostalom, govori o ujedinjenju? Nisu ovdje više u pitanju protivnici i zagovornici ujedinjenja. U takvom se slučaju računa na dvije zastave. Ovdje je bila jedna — trobojka, duga 350 m, volšebno se stvorila u startnim rukama i krenula, zatalasala se kroz okupljenu gomilu. Kao rijeka ili zmija? Talasanju su nedvosmisleno tercale mnogobrojne zastave Republike Srbije.

Zastave Crne Gore, što bi rekli, ni za lijeka! A bijaše prisutan predsjednik Vlade Crne Gore Zdravko Krivokapić. Bijaše ovo, da ne okolišamo, predvidljiva i očekivana posljedica silaska komada neba na zemlju. Jer kad i gdje komad neba siđe na zemlju, tada i tamo se vijori zastava nebeskog naroda.

Kako god, ni ovaj put u Porfirijevoj rečenici ne uvezaše se u čvor riječ ‘crnogorski’ i riječ ‘narod’. Bijaše samo ekscesno ‘Crnogorac’.

Posljednje:

VEZANE VIJESTI

POSLJEDNJE:

VEZANE VIJESTI:

Dokumenta