Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Boro Kontić

Venecija je rijedak grad na svijetu u koji sa aerodroma putnik može stići i vodom. Biram drugu opciju jer sam u vlasti “Vodenog žiga”, kultne knjige o Veneciji, Josifa Brodskog. Vožnja gliserom od aerodroma Marko Polo traje taman toliko da u svom doživljaju prepoznam ono što je pjesnik zapisao. Da je “prelaženje vodom pomalo i gubitak orijentacije… te kad se iskrcam u Veneciju opet sam u vlasti čvrstog tla i pripadajućeg moralnog zakona”.

Baš tako! Stoji Venecija kao odvajkada. Od početka svijeta. Doduše, bijaše nekad Republika čije je milenijsko trajanje 1797. dokinuo Napoleon. Ali vam domaćini još uvijek evociraju njen nekadašnji jedinstveni politički sistem. Venecijanski Dužd se birao kao doživotni vladar. Ali! Ali je taj doživotni status podrazumijevao i doživotno, iz lične kase, održavanje palače u koju se useljavao. Trebaće mi dva debela sata da je obiđem. I ne znam šta me više bacilo u vrtoglavicu. Ljepota. Ili pokušaj da zamislim koliko se moralo biti bogat za ovo. Sasvim suprotno iskustvu prostora iz kojeg dolazim. U politiku se tamo najčešće ulazi finansijski skroman ili prosječan, e da se mandat okonča u statusu bogataša.  

Dužd se birao između starijih građana. To po uvjerenju da se mudrost s godinama stiče. Ali, kako mi rekoše, i zato da se mandat ne bi odužio. Na plafonima Duždeve palače koju su oslikali Tintoretto i Veronese upisane su temeljne krilatice na kojima je počivala Republika. Najbitnija: Pravda i Mir. Druga je priželjkivanost, poznato je, ogromnim dijelom u vlasti diplomacije. Stižući u Veneciju, podsjećate se da ste stigli u nekadašnji epicenter evropske diplomacije. 

Valjda je i to bio razlog da se u Veneciji ovih dana okupe predstavnici Armenije i Azerbejdžana, zemalja koje su zvanično okončale rat, ali povremeni oružani sukobi duž granične linije ne jenjavaju. Venecija je, evo, organizovala njihov prvi susret nakon 2019. U međuvremenu, krajem septembra 2020. izbio je rat u Nagorno-Karabakh regiji. Trajao je šest sedmica. Početkom novembra 2020. Trilateralnim sporazumom, potpisanim od lidera Armenije, Azerbejdžana i Rusije sklopljen je mir. U njemu je dogovoreno da se sedam distrikta i dijelova Nagorno-Karabakh regije vrati Azerbejdžanu. Glavnu mirovnu ulogu po sporazumu ima vojska Rusije. Računa se da je u sukobima poginulo 3945 Armenaca i 2907 Azerbejdžanaca. Svi se manje više slažu da je rat završio velikom pobjedom Azerbejdžana, odnosno porazom Armenije.

Evo me tim povodom u Veneciji sa Feralovcem Dragom Hedlom. Pozvani smo da iz iskustva ratova u Hrvatskoj i BiH doprinesemo pokušaju uspostavljanja dijaloga. Jer znamo kakve razorne posljedice ima višegodišnji rat i koliko je težak proces oporavka društva.

Predstavnici Savjeta Evrope, naravno, insistiraju na svetoj polazišnoj tačci: cilj dijaloga je približavanje, a ne udaljavanje učesnika. Evropski moderator citira Emanuela Macrona: Evropa je pitanje prevoda (question of translation). Ne misli, naravno, na armiju prevodilaca koji opslužuju brojne evropske institucije. Nego na usvajanje i primjenjivanje tuđih iskustva . 

Na pomen imena francuskog predsjednika ja se, međutim, prisjećam da je na potonji Dan Evrope, u Strazburu isti izjavio: Neki u EU neće desetljećima, ali imam ideju gdje bi mogli. Te da je njemački kancelar već sljedeći dan u Berlinu izjavio: Ideja Emnuela Macrona je vrlo zanimljiva .

Macronovi “neki” smo mi, Balkanci. Skrušeno čekamo u predsoblju Evrope i osluškujemo kada će i kakva će pasti  nova “vrlo zanimljiva ideja”.

No, da se iz balkanske gorkosti vratim venecijanskom izletu u azerbejdžansko-armenski problem. Okružen sam Armencima i Azerbejdžancima, uglavnom iz nevladinog sektora i medija. Slažu se da arhitekti mira nisu uspješni, da doduše postoje ljudi koji bi nešto kao uradili ali da nisu brojni, da nema linija za komunikaciju niti empatije na obje strane, da je radikalizacija društva u porastu, da su najveći problem ratni zarobljenici i interno raseljene osobe, da se odgovornost uskoro valja prebaciti na novi naraštaj, te kako je pitanje kako će oni ovo breme ponijeti – ključno pitanje… Sve mi se ovo čini kao déjà vu. Usput, vraća mi se onaj osjećaj što ga opisuje Brodski dok plovi vodom. 

– Mir u Armeniji je komplikovana riječ, govori Armenka.

– Ne bih sada govorila o mapama teritorija! dodaje druga. 

– Možete li govoriti slobodno, s obzirom na autokratsku prirodu vašeg režima? insistira treća temperamentna Armenka obraćajući se Azerbejdžancima.

Azerbejdžanci uzvraćaju rafalno:

– Zašto je uništen grad Agdam? Ovo se desilo 1993. u prvom ratu kada su Agdam zauzeli Armenci i preimenovali u Akna. Razaranja su bila tako temeljita da je grad stekao naziv Hirošima Kavkaza. U posljednjem ratu, prije dvije godine, vraćen je pod suverenitet Azerbejdžana… 

Armenci ne posustaju:

– Zašto ne govorite o pogromu u Bakuu iz 1990. kada su za mjesec dana ubijene desetine i ranjeno hiljade Armenaca a većina protjerana iz grada u kojem su do tada živjeli. 

A onda u azerbedžansko-armenskoj realnosti evo ničim izazvane španjolske fikcije! Neko se poziva na neki roman. Gdje se opisuje ubistvo u domu za starce. Žrtva je prije 40 godina počinila izdaju i osvetnik je eto došao da je naplati. Kad-tad! 

Iz španjolske fikcije neko nas privodi u ukrajinsku realnost. Aktuelnu agresiju na Ukrajinu povezuje sa okončanim a zapravo neokončanim armensko-azerbejdžanskim sukobom. Tvrdi da bez rata u Karabahu ne bi bilo rata u Ukrajini. A onda proriče da će Ukrajina povratno imati posljedice i na Karabah. 

– Krupna su ovo pitanja. Očekujemo oluju u narednim godinama. Naredno desetljeće neće biti stabilno na Kavkazu, grmi Azerbejdžanac.

Potom neko iz tima Armenaca iznosi podatak da je jedna od većih dijaspora Armenaca, njih sedamdeset hiljada živjela u Mariupolu. 

– Sada? 

– Sam Bog zna! rezignirano odgovara.

Neko trezvenijim tonom otvara pitanje uspostavljanja neke vrste unije ovih država kao na priliku Evropske unije. Navodi da je početkom dvadesetog vijeka postojala Transkavkaska republika u čijem su sastavu bile Armenija, Azerbejdžan i Gruzija. Osnovana krajem aprila 1918.rasformirana je već u maju. Šta bi s ovim podatkom trebalo učiniti, ostavljam za naknadni razgovor s nekim od upućenijih.

U sali u kojoj se odvija konferencija nastaje trenutak obostranog pijeteta i šutnje kad evropski moderator pomene pjesnika Sajat Novu (Harutjun Sajadjan), Armenca koji je pisao i na azerbejdžanskom i gruzijskom jeziku. Lica koja u pretresanju političkih pitanja nisu uspjela uspostaviti kvalitetan dijalog ispoljavaju unisonu, nepatvorenu dirnutost dok se emitira dokumentarac o prijateljstvu i  saradnji kompozitora Arna Babadjaniana i pjevača Muslima Magomayeva. Armenca i Azerbejdžanca. Bili su zvijezde sovjetske pop-scene šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Da li je u razgovoru koji se nakon ovih trenutaka obostrane empatije i dirljivog zatišja, opet pokrenuo, nešto dobro naziralo? Baš ništa. Padaju temperamentna pitanja i optužbe, odgovora i dogovora nema…Te se u trenutku prisjećam Poljaka Kapuscinkog koji je 1990., putujući u epicenter tadašnjeg sukoba Azerbejdžana i Armenije zapisao: Niko nije u stanju da kaže zbog čega se toliko mrze. Mrze se. I tačka !

A izvan zidova zdanja u kojoj se odvija konferencija traje Venecija. Moćna, bogata. Pogledaš je i pomisliš koliko je to što vidiš daleko od onog gorkog stiha što ga je iz opkoljenog Sarajeva, apelirajući na savjest svijeta, napisao pjesnik Abdulah Sidran: Zašto tone Venecija?

Dočim u sali u kojoj traje konferencija, okružen Armencima i Azerbejdžancima, tako fizički sličnim, tako temperamentom sličnim, obećah sebi da ću po povratku u Sarajevo otvoriti Andrićevu “Travničku hroniku“. Početak je 19. vijeka, izbio je novi rat “na evropskim granicama Rusije”. Francuski konzul Davil želi da sazna šta se o tome misli u vezirskom Konaku. Sluša monolog Tahir-bega: “Rat je stalno na površini hrišćanske Evrope, samo se pomjera s jednog kraja na drugi, kao što čovjek pomjera žeravku koji nosi na dlanu da bi ga manje pekla“.

PRATITE NAS

Lokalni javni emiter Radio televizija Podgorica d.o.o. | Adresa: 19. decembra br. 13, 81000 Podgorica | PIB: 03328139 | Odgovorno lice: Rade Vojvodić, v.d. izvršnog direktora
REDAKCIJA PORTALA: portal@gradski.me | REDAKCIJA RADIJA: radio@gradski.me

Dokumenta