Piše: Duško Kovačević
Prije desetak dana javnost je „uznemirala“ vijest da je učenik osnovne škole fizički nasrnuo na svog nastavnika, iako je roditelj dječaka u jednom dijelu demontovao tako sročenu informaciju. Pojavio se i snimak te mučne scene koji je u najmanju ruku diskutabilan. Nažalost, takve i slične vijesti odavno su postale hronika naše realnosti, pa je i pitanje koliko smo zaista iznenađeni pri suočavanju sa istim vijestima. Što znači da smo oguglali? Riječ je o socijalnoj devijaciji ‘vršnjačkog nasilja’ o kojem se toliko puno raspravlja na interdisciplinarnom nivou u svim tim TV emisijama, a tako malo je urađeno u konkretnoj ravni. U ovom komentaru osvrnuću se na našu percepciju nasilja kod maloljtnika, u svjetlu tehnologije i poređenja sa prohujalim decenijama na koje uvijek gledamo kroz ružičastu optiku reminiscencije i nostalgije.
Pisao sam o ovoj temi nekoliko puta na Fejsbuku ranijih godina, pa neću biti u stanju da zaobiđem ponavljanje. Dakle, čini mi se da je ova stihija sa nasiljem među maloljetnicima, a čemu najčešće svjedočimo posredstvom različitih snimaka i fotografija, više stvar uznapredovale tehnologije nego samog porasta belaja i agresije. Uvijek je bilo tuča: fer i grupnih. Zaskakanja po portunima i ulazima, šipkanja, kasapljenja, otimanja, maltretiranja, uličnog sadizma i gadluka svakakve vrste, pogotovo među djecom i srednjoškolcima, ali nije uvijek bilo monilnih telefona koji snimaju i toliko puno različitih medija! Sjećam se jedne davne minijature. Na suđenju zbog žestoke tuče ispred Tehničke škole početkom 80ih, moj komšija iz starog kvarta iza Ge zgrade, čika Đuro Gazivoda, rekao je na sudu: Balkon mi gleda na dvorište Tehničke – i ta škola je pravi Teksas“! Bio je u pravu. To je bio poligon za svakodnevne tuče ili zakazivanje makljanja iza garaža ili na Veljovoj livadi u neposednoj blizini.
Da ne govorim o čuvenim žurkama petkom na Pravnom fakultetu, grupnim tučama „pirana“ iz Maslina i Momišana o kojima je uveliko pisala tadašnja socijalistički konzervativna Pobjeda, sve sa fotografijoma lančeva, pajsera, sjekira, Rambo noževa… svih tih rekvizita najcrnjeg huliganstva koje je policija našla kod vinovnika. I koliko je toga bilo još, koliko bandi i prebijanja? Mogli bi nabrajati do sjutra. A tek devedesetih! Inače, tih ranih osamdesetih supkultura nasilja bila je hit i moda među adoloscentima iz ‘X generacije’, kroz veoma popularne filmove američke produkcije kao što su Ratnici podzemlja, Vatrene Ulice… Rekao bih da je sada čak i mnogo mirnije i mekše vrijeme kada je u pitanju ta vrsta delikta i deformiteta. Nego, danas, kao što rekoh, uznapredovala je tehnologija, pa je svaki eksces postao viralan, vidljiv, i tako stičemo utisak da živimo u paklenoj pomorandži. Mobilni telefoni, portali i internet su uveliko izmjenili svijet kao doživljaj i predstavu.
(Mišljenja i stavovi autora kolumni nijesu nužni i stavovi redakcije Gradskog portala)
