Zdravko Krivokapić i Andrija Radović
Mnogo što-šta ”vezuje” Zdravka Krivokapića za Andriju Radovića, јеdnog оd glаvnoоptuženih u Bombaškoj aferi, tj. u zavjeri i atentatu u pokušaju protiv kralja Nikole 1908. godine. Radović je zbog toga оsuđen na petnaest godina strogog zatvora; pomilovan je po završetku Prvog balkanskog rata 1913., da bi po dolasku kralja Nikole u Francusku 1916. bio postavljen za predsjednika crnogorske Vlade u egzilu. Na tu će funkciju dati ostavku 1917., da bi se otvoreno i aktivno stavio u službu uništenja crnogorske državne nezavisnosti, a za račun velikosrpskog imperijalnog i nacionalističkog projekta.
I Radović i Krivokapić su (viđeće se koliko Krivokapić) vodili Vlade države koju u biti nijesu priznavali; protiv nje su se borili sa tog mjesta, kako bi je temeljno identitetski ”prekomponovali” i promijenili joj raison d'être. Uostalom, odgovarajući na pitanje uvaženog građanina-patriote sa Cetinja – da ste se Vi pitali, Crne Gore sigurno ne bi ni bilo, Krivokapić je odgovorio potvrdno: ”Može se tako reći.”
E, danas se pita, pa nam je jasno kakvog premijera imamo.
’’Mala razlika’’ postoji u obrnutom redosljedu poteza ove dvojice političara: naime, Andrija Radović je tek poslije premijerovanja dobio glavni posao – stao je na čelo velikosrpskog, unionističkog tzv. ”Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje”, koje je osnovao Nikola Pašić. Zdravko Krivokapić je, nasuprot tome, najprije bio na čelu jedne slične organizacije, pa tek onda postao premijer. Podsjećamo: Krivokapić je jedan od osnivača nevladine organizacije „Ne damo Crnu Goru”, formirane pod patronatom SPC, koja je, uz zdušnu pomoć i instrukciju SPC, organizovala ”litije”, i to sa porukom: ”Ne damo svetinje”. Bio je to jedan od uvoda u pobjedu prosrpske opozicije 30. avgusta prošle godine.
Andrija Radović se bоriо prоtiv оdluke Stejt Dipartmenta da prihvati naimenovanje Jovana Plamenca za crnogorskog poslanika u Vašingtonu, objašnjavajući da su kralj Nikola i crnogorska Vlada u egzilu tobože izdali srpski narod i saveznike vodeći anacionalnu i neiskrenu politiku. U populističkom obraćanju (kada se samoproglasio trinaestim, odnosno prvim apostolom, Isusom Hristom, možda bi mogao i kraljem? Ili diktatorom? Ovih dana reče da bi, iako nije, i to mogao biti!) ‘’svom narodu’’, dakako jed(i)novjernom i jed(i)nonarodnom, jed(i)nonacionalnom, Krivokapić se brani da nije izdajnik naroda (srpskog?!), već njegov spasilac.
Ipak, i Andrija Radović i Zdravko Krivokapić izdali su crnogorski narod, tj. suverenu i nezavisnu državu Crnu Goru. Podsjetimo se da su poslije silnih Krivokapićevih ljubljenja i klanjanja državnim i crkvenim znamenjima Srbije i SPC, tek građani-patriote Cetinja uspjeli da ga, prilikom protesta pred Crkvom na Ćipuru, praktično primoraju i prisile da poljubi državnu crnogorsku zastavu. No, obojica su, objektivno gledano, izdali i srpski, ali i sve druge narode, jer u krajnjem, jedan ranije, drugi sada, zajedno sa sličnim snagama i “apostolima’’, kao i svim onima kojih ih ovako ili onako podržavaju, siju opasne radikalno-desničarske, nacionalističko-šovinističke iluzije i nade, kao i nerealna očekivanja. Ovim se ugrožava građanski mir i poredak, multikulturalizam, multietništvo i multikonfesionalizam u Crnoj Gori.
Zdravko Krivokapić tvrdi da nije ničija produžena ruka, iako se zna da je i za premijera i za vođu koalicije ‘’Za budućnost Crne Gore’’ (koja je suprotnost tome) postavljen od strane mitropolita Amfilohija i SPC, koja je, kao službena crkva Srbije, glavni ideolog i izvođač radova u projektu te iste države na uspostavljanju asimilatorske i imperijalne tvorevine Velike Srbije, koja ne priznaje ni crnogorski narod ni crnogorsku državu. Praktično, Zdravko Krivokapić je kao premijer Crne Gore zapravo u službi Vlade Srbije i srpske države. Uostalom, reče li da Crnu Goru i Srbiju vidi kao ‘’dvije stare srpske države sa dva srpska kralja’’?
Nakon cijelog vijeka, ponovo gledamo svjetski raritet, a đe no u Crnoj Gori: ‘’Koliko je meni poznato, Radović je prva osoba na kugli zemaljskoj koja se tako javno hvalila da je kao predsjednik vlade jedne države i njenoga kralja bio u službi drugoga kralja i druge države. Razumije se, domovina religija podvala nije smatrala tu osobu moralno diskvalificiranom.’’ (Sekula Drljević). Naravno, njeni nalogodavci, tj. Srbija, kao ‘’domovina religija podvala’’, smatraće je takvom isključivo ako ne bude u potpunosti zadovoljna sa odrađenim nečasnim i nečojstvenim povjerenim im poslovima, tj. ako budu ‘’izdali Srpstvo’’ i ne budu ispunili kriterijume ‘’nebeskog naroda’’ i ‘’dobrog’’, ‘’velikog‘’ Srbina, poslije čega će biti otpušteni kao islužene sluge i pajaci, poput mnogih u prošlosti.
