Martinović ističe da je povod za rad na filmu o velikom crnogorskom umjetniku Voju Staniću bilo je njegovih sto godina, ali ne samo u smislu obilježavanja te godišnjice, koja je jedan značajan datum u crnogorskoj kulturi, već i kao produkt dugog razmišljanja o tome kako njegov duh i stil transponovati u svijet pokretnih slika.
„Osjećao sam to kao obavezu i kao izazov. Djelimično iz ličnih, prijateljskih razloga, a nadasve kao izraz poštovanja i potrebe da makar djelimično vratimo dug tom izuzetnom čovjeku i stvaraocu. Pošto nijesam želio da uradim klasičan biografski film, tragao sam za konceptom koji bi bio svojevrsna sublimacija njegovog rada. A te slike i jesu neposredni odraz njegove ličnosti i jednog autentičnog životnog kreda“, navodi Martinović.
Reditelj naglašava da se na Vojovim slikama nalazi čitava ljudska komedija, i humorni i melanholični dio naše prirode.
„Njegov doživljaj svijeta je blizak onom Čaplinovom uvidu da je ljudski život tragedija kada se gleda u krupnom, a komedija u širem planu. Svaki od mogućih filmova o Voju, a jedan od onih koji su to željeli da urade učestvuje u ovom filmu, imao bi, čini mi se, isti zadatak – da liči na Voja. Na ovo putovanje nas vodi on sam, odnosno njegova razmišljanja o slikarstvu, o svakodnevici, o sreći, o različitosti života koji se živi u velikim i malim mjestima, o televiziji… U prelamanju stvarnog i izmišljenog, gradi se svijet nov, a nama tako poznat i blizak. Onda se pridružuju njegovi prijatelji i poštovaoci, koji su i sami zanimljive i etablirane ličnosti. Govore mudro, duhovito, inspirativno“, ovako ukratko objašnjava Martinović, kako je razmišljao i postavio film „Stanić, stoljeće“.
Proces pripreme je trajao, kaže, dosta dugo, i nije bio nimalo lak. Materijala je bilo, a poznanstvo i česti susreti sa slikarem su mu pomogli, ali i odmagali.
„O Voju sam znao dosta toga, budući da sam imao privilegiju da povremeno odlazim kod njega u Herceg Novi, a da sa njegovim slikama i pričama o njemu odrastam. No pripreme, baš zbog toga, nijesu bile lake. Trebalo je u filmu uhvatiti odraz tog čudesnog duha, koji nije volio da se izlaže pažnji medija. Sinulo mi je da preslušam njegove radijske intervjue, a zatim sam pogledao par televizijskih emisija i dokumentarnih snimaka. Među njima su i kadrovi iz kuće Veljka Milatovića. Tadašnji predsjednik Crne Gore okupio je oko sebe Dada, Voja, Živka Nikolića, Zuka Džumhura i druge, tu je i Rajko Cerović sa televizijskom ekipom. Nažalost, tonska traka je izgubljena. Kada sam Voju to rekao, odgovorio je u svom stilu: ‘Kakvo se društvo skupilo, bolje što je izgubljen ton’. Potom sam tražio veze među svim tim materijalima i slikama. Ta selekcija je takođe bila dugotrajna i pažljiva. Prema sadržaju, gami, periodu nastanka… Kada smo završili film, ispostavilo se da je u njemu sto Vojovih radova za sto godina života“, naglašava reditelj.
Njegov doživljaj svijeta je blizak onom Čaplinovom uvidu da je ljudski život tragedija kada se gleda u krupnom, a komedija u širem planu. Na ovo putovanje nas vodi on sam, odnosno njegova razmišljanja o slikarstvu, o svakodnevici, o sreći, o različitosti života koji se živi u velikim i malim mjestima, o televiziji… U prelamanju stvarnog i izmišljenog, gradi se svijet nov, a nama tako poznat i blizak
Uloga Radija i Televizije Crne Gore je, prema riječima Martinovića, bila dragocjena, takva da bi praktično bilo nemoguće napraviti ovaj film bez tog učešća. U prvom redu se to odnosi na pristup arhivskim materijalima, što je još jedna potvrda koliko je važno da se sačuva ono što imamo, ali i da se sa tom baštinom postupa na profesionalan i kreativan način.
„Premijera je, za širu publiku, organizovana krajem prošle godine u Crnogorskom narodnom pozorištu i utisci su bili veoma dobri. Posebno mi je bilo drago da vidim Lordana Zafranovića. U CANU je film prikazan nedavno na Vojov rođendan, u slavu njegovog života i djela. Čini mi se da smo svjetlost i vedrinu do u beskraj produženog mediteranskog dana unijeli i među neka smrknuta i suviše ozbiljna lica. Vojo je uvijek imao taj dar da ozari posmatrača, i to uspijeva i dalje“, ističe Martinović.
I ovaj crnogorski umjetnik ističe da je veoma bitno da se o Staniću govori i nakon njegove smrti.
„Skloni smo čestom pozivanju na prošlost, a brzom zaboravljanju. O Voju treba da govorimo, jer će to naš život učiniti ljepšim. Da gledamo njegove slike i čitamo zapise ‘U dokolici’. Sada je tu i ovaj film, koji bi trebalo prikazati u crnogorskim gradovima i školama, jer je on namijenjen i publici koja će, tek doći i upoznati se sa djelima ovog ‘običnog genija'“, poručuje Martinović.
