„Čak četiri žene su u Crnoj Gori izgubile život tokom prethodne godine – samo zato što su bile žene. Četiri života. Četiri imena. Četiri tišine koje odzvanjaju jače od svake buke. A ni 2025. godina nije prošla bez femicida. I dalje brojimo izgubljene živote umjesto da brojimo korake ka sigurnosti i pravdi. Femicid nije samo zločin – to je kraj jednog svijeta, jedne majke, sestre, kćerke, prijateljice. To je poraz društva koje nije znalo da zaštiti one koje su najčešće bile tihe i strpljive, a zapravo – nezaštićene“, navodi ona.
Ističe da statistika kaže da svaka treća žena u Crnoj Gori doživi neki oblik nasilja tokom života.
„Svaka treća. A mi, kao društvo, prečesto okrećemo glavu, relativizujemo, ćutimo, čekamo da bude kasno. Zato je neophodno da prestanemo da govorimo da je “to porodična stvar”. Nasilje nad ženama je društveni problem. Potreban nam je daleko jači, precizniji i oštriji zakonski okvir. Potrebne su sudije i tužioci koji prepoznaju opasnost. Policajci koji vjeruju ženama. Sistemi koji djeluju brzo, odlučno, solidarno“, kaže Marković.
Prema njenim riječima, ako makar jedan život spasimo strožim zakonima, bržim reakcijama i javnim pritiskom – učinili smo nešto. Jer jedan spašen život – vrijedi sve.
„Djeca ne smiju da rastu uz zvuke vriska i lomljenja tišine. Žene ne smiju da biraju između života i slobode. Crna Gora je među prvim zemljama koje su potpisale Istanbulsku konvenciju – i time se obavezala da štiti žene, da im garantuje sigurnost, dostojanstvo i pravo na život bez straha. Ali ta obaveza mora da se pretoči u stvarnost. Ne smijemo više da čekamo. Vrijeme je da nasilju, tirjanstvu, mržnji – stanemo nogom za vrat. U ime onih koje su ubijene. U ime onih koje danas ćute. I u ime onih koje tek dolaze“, zaključuje.
