piše: prof. dr Dragan Koprivica
Da je Crna Gora zemlja čuda, i da nigdje u svijetu ne može ono što u Crnoj Gori može – flagrantan primjer je status srpskog jezika…
Nema slučaja u svijetu da se najmnogoljudniji jezik u jednoj državi ne proglasi službenim, osim u Crnoj Gori…
Pritom niko i ne nastoji da se poremeti pozicija crnogorskog jezika (koji je, po mom stavu, rezultat politikantskih montaža), nego da pored crnogorskog, kao službeni, bude proglašen – i srpski jezik..!
Jezik, kojim u Crnoj Gori govori najbrojnija populacija: svi Srbi i veliki broj nas, Crnogoraca.
Na taj način se ne poštuju realnost i fakticitet, i zagovara stvarnost neke virtuelne Crne Gore, sve pod plaštom providne brige za „spas“ Montenegra…
Pa se na taj način dezavuišu i svi Crnogorci, koji su se na Popisu izjasnili da zbore srpskim jezikom, isto kao i Srbi…
I gdje je tu pravda? Gdje je poštovanje prema većinskoj volji građana Crne Gore kad je jezik u pitanju..?!
Dakle: jezik, kojim govori najvreći broj stanovnika Crne Gore, jezik koji su veličali Njegoš i drugi naši velikani – i dalje ne može biti službeni, a crnogorski, kojim govori manja jezička zajednica – može…
Dakle, srpski se ne proglašava za službeni ni ravnopravno sa crnogorskim, iako više građana govori srpskim.
„O tempora, o mores!“ – što bi rekao zgranuti drug Ciceron…
Ili, u slobodnom prevodu: „E čudnih vremena, i još čudnijih običaja!“
Bitno je da se sve politizuje, a za realnost ko te pita…
A Ustav, valjda, prije svega, treba da poštuje realnost jedne zemlje…
Zato nepoštovanje prema srpskom jeziku predstavlja klasični ustavni puč…
Zato, blagoš nama s nama… Bog nam bolju pamet dao…
