Srpski svet i klerikalna revolucija

Unatoč velikim razlikama u političkoj strukturi, ipak su vidljive i neke usporednice između hrvatske i crnogorske političke arene, a fenomen koji je trenutno doveo do ozbiljnog ugrožavanja demokratskog poretka i demokratske perspektive Crne Gore, u Hrvatskoj i dalje tinja kao prijetnja demokraciji, a taj se fenomen u Hrvatskoj pojavio prije nego li u Crnoj Gori.

U Hrvatskoj je političkoj areni 2015, nakon mandata posve nekompetentne vlade Zorana Milanovića, koji je sustavno izazivao društvene sukobe i podjele, snažno ojačala desnica. U razdoblju nakon 2011. Tomislav Karamarko i njegov tim na čelu tada najveće opozicijske stranke, HDZ-a, sustavno je poništavao rezultate transformacije te stranke/pokreta nakon poraza paradigme „tuđmanizma” na izborima u januaru 2000. U tom je razdoblju Ivo Sanader HDZ od agresivnoga nacionalističkog pokreta pretvarao u standardnu europsku stranku konzervativnog ili demokršćanskog političkog polja, usmjerenu na europsku integraciju, a nacionalizam je pragmatično nadomjestio korupcijom. Njegova vlada nije mogla trajati, jer je korupcija, kao vezivno tkivo te stranke, postala razarajuća gotovo kao nacionalizam.

Njegova nasljednica, Jadranka Kosor, posve se fokusirala na europeizaciju Hrvatske, njeno pristupanje EU, a očuvanje političke većine bilo je jedino stranačko vezivno tkivo u njenom mandatu. U nacionalnu će povijest ući kao ona kojoj je uspjelo završiti pristupne pregovore s EU, a to što je Hrvatska članicom Unije formalno postala tek godinu i pol nakon kraja njena mandata ništa supstancijalno ne mijenja na stvari.

Međutim, odmah nakon gubitka parlamentarnih izbora ona je izbrisana iz povijesti svoje stranke, a HDZ se snažno vratio nacionalizmu i na parlamentarne izbore 2015. izašao kao svojevrstan „desno – nacionalistički sindikat”. Unatoč pobjedi,  put do premijerskog mandata Tomislavu Karamarku bio je zatvoren, zbog toga što se u izbore umiješao dio strukture Katoličke crkve u Hrvatskoj, i to ne onaj koji predstavlja zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, nego neformalni skup desno -radikalnih biskupa, pretežno dalmatinskih, koje Vatikan sada polako, ali sustavno umirovljuje i potiskuje iz Hrvatske biskupske konferencije (HBK). U to su vrijeme, međutim, oni imali takvu većinu u tom forumu, da su bili dovoljno snažni potisnuti kardinala Bozanića s mjesta predsjednika HBK, a na to mjesto prilikom svakog reizbora izabrati nekoga iz „svojih redova”.

Ta skupina dalmatinskih biskupa stoji iza kreiranja političke konkurencije HDZ-u u desnom političkoj polju. Oni stoje iza formiranja Mosta, koji se do danas posve jasno profilirao kao klerikalna stranka, a klerikalizam je u ovom slučaju nadomjestak za nacionalizam. Iako je 2015. formirana koalicijska vlada Karamarkova desno – radikalnog HDZ-a i klerikalnog Mosta, ona nije izdržala niti godinu dana, a raspad koalicije doveo je, s jedne strane, do pada Karamarka, a s druge do novih parlamentarnih izbora. Prije njih vodstvo HDZ-a preuzeo je Andrej Plenković, koji je stranku ubrzano ponovno vraćao u standardno europsko polje desnoga centra, obnovio je savezništvo s manjinama i nastojao stvoriti razumijevanje sa strankama centra.

Na izborima 2020, uz klerikalni Most, na desnici mu se pojavio još jedan konkurent – desno -radikalni nacionalistički Domovinski pokret, a ideja onih koji su stajali iza ovakvog organiziranja političke arene, bila je provesti neprijateljsko preuzimanje HDZ-a, potisnuti Plenkovića i njegovu proeuropsku strukturu u HDZ-u i tako uvjerljivu većinu uspostaviti, crnogorskim političkim rječnikom, „u tri kolone”, s kolonom tradicionalne desnice (HDZ bez umjerenjaka i europejaca), kolonom tvrdih nacionalista (Domovinski pokret) i kolonom klerikalaca (Most). Plenkoviću je uspjelo formirati većinu uz pomoć manjinskih zastupnika i nekoliko aktera iz političkog centra, pa je sanjana „konzervativna revolucija” propala. Sada, doduše, predsjednik Zoran Milanović i njegova bivša Socijaldemokratska partija, koja je daleko od mogućnosti formiranja političke većine, sudjeluju u bloku „svih protiv HDZ-a”, a Milanović opstruira Plenkovićevu vladu gdje god može, pa združeno rade u korist „konzervativnih revolucionara”, kojima je cilj srušiti Plenkovića, vratiti „zdrave snage” na čelo HDZ-a i onda formirati desno – radikalnu protueuropsku administraciju.

Koncept „tri kolone” koji je stvorio novu parlamentarnu većinu u Crnoj Gori neodoljivo podsjeća na koncept hrvatskog pokušaja „konzervativne revolucije”, što nije dokaz neke urotničke teorije, nego činjenice da organizacije koje djeluju u ovom polju, više kao nevladine organizacije nego kao stranke, međusobno surađuju, a i umrežene su u međunarodne inicijative. Hrvatske nevladine klerikalne organizacije, izrazito bliske i Mostu i Domovinskom pokretu, sudjeluju u „svjetonazorskim” kampanjama, na primjer onima za zabranu pobačaja, onima protiv prava homoseksualaca (LGBTQ prava) u balkanskim državama, i to iako iza takvih pokreta u tim državama stoje organizacije povezane s mjesnim pravoslavnim crkvama. Naravno, te tvrdolinijaške organizacije, koja prema van nastupaju s više lica, ali ih vodi mala homogena skupina ljudi, ne spadaju među one koji u Hrvatskoj promiču vrednote „ekumenizma”, ali djeluju u skladu sa svojim tipom „desno – radikalnog ekumenizma”. Budući da Putinov režim u Rusiji sudjeluje u financiranju svih onih koji rade na podrivanju europskih vrednota, pa tako i ovih organizacija, možda je i „put novca” objašnjenje ovakva „ekumenskog djelovanja”.

Unatoč sličnosti među organizacijama koje bi htjele provesti destrukciju hrvatskog demokratskog poretka i potisnuti Hrvatsku u okvir onoga što se sada popularno naziva „iliberalnim demokracijama”, a, kratko rečeno, radi se o režimima koji su vlast stekli na demokratskim kompetitivnim izborima, ali organiziraju javnu vlast koja se ne zasniva na načelima liberalne demokracije, potiskuju ljudska prava i slobodu medija, koncept vladavine prava nadomještaju političkom kontrolom sudbene vlasti i unutar EU vode politiku iskorištavanja europskih resursa, europskih fondova, ali podrivanja zajedničkih europskih politika, posebice politike zaštite pred destruktivnim utjecajem Putinova režima, s onima koje su ovladale parlamentarnom većinom u Crnoj Gori, postoji i ključna razlika među njima.

Ona je vidljiva u odnosu prema državnom suverenitetu. Hrvatski pokreti usmjereni uspostavi iliberalne demokacije smatraju se „suverenistima”, i temeljni okvir njihova djelovanja je hrvatska država. Oni Hrvatsku žele „zaštititi od štetnog utjecaja globalista” i Europske unije, koja je za njih „globalistički Babilon”, ali žele hrvatsku državu. Da mogu, organizirali bi je kao diktaturu, gazili bi prava manjina, progonili slobodne medije, uspostavili nadzor nad građanima uz pomoć tajnih službi i represivnog aparata, ali s Hrvatskom kao okvirom (dobro, ona ideja kako oblik kifle nije prirodan i pitanje „zar tu Vama nešto ne nedostaje”, pritom se misli na BiH, u tim krugovima i danas tinja). Nasuprot tome tri crnogorske kolone, velikosrpska, klerikalna i oligarhijska oportunistička, ne gledaju na Crnu Goru kao svoj okvir djelovanja, nego je vide tek kao pokrajinu unutar „Srpskog sveta”.

Iako se u najnovije vrijeme Aleksandar Vučić pravi nevješt i tvrdi da on nikad nije niti spomenuo koncept „Srpskog sveta”, neoradikalski derivat Putinova koncepta „Русский мир”, nije moguće prikriti da se radi o ideološkom projektu Vučićeva režima koji su kao nadomjestak za poraženi koncept Velike Srbije otvoreno propagirali Vučićevi najbliži, teško je reći suradnici, prije – glasnogovornici i izvršitelji. Vladimir Putin smatra da je vodstvo Sovjetskog saveza, odnosno Rusije, s kraja osamdesetih i početka devedesetih bilo „izdajničko”, jer je prihvatilo miran raspad SSSR-a i nije nametalo ideju „svi Rusi u jednoj državi”. Upravo je ta razlika u odnosu na Miloševićevu praksu spriječila da se Sovjetski savez raspadne u krvi, kao što se to dogodilo s Jugoslavijom. Koncept „Русский мир” u današnjim okvirima treba osigurati okupljanje svih Rusa, najprije „virtualno” oko Ruske Federacije, a nakon toga, po uzoru na Krim i ono započeto u Dombasu, i formalno se pretvoriti u dio teritorija Rusije.

Za razliku od BiH, gdje nikad nije rastočena politička struktura ratnih zločinaca (SDS) i ratnih profitera (SNSD) i gdje je postojala organizirana politička većina usmjerena rastakanju BiH i traženju pokroviteljskog okvira u Beogradu, u Crnoj Gori uvjete za takvu preobrazbu trebalo je tek osigurati. Obrazac tri kolone doveo je do stvaranja parlamentarne većine u Crnoj Gori i rezultirao  formiranjem Vlade iza koje stoje pokrovitelji tih triju kolona: Srpska pravoslavna crkva, Vučićeva SNS i oligarhijska skupina kojoj je, očito, iz egoističnih interesa okvir Velike Srbije ili „Srpskog sveta” poželjniji od okvira Crne Gore kao suverene države. Zato ova klerikalno, velikosrpsko, oportunistička skupina združeno radi na rastakanju svega postignutoga u konsolidaciji crnogorske države, devastira njen sigurnosni sustav, razara članstvo u NATO savezu neskrivenim podrivanjem skupnog NATO-vog modela zaštite informacija, razara put Crne Gore kao samostalnog entiteta prema članstvu u Europskoj uniji. Takva koalicija nije sposobna nešto graditi, ali u mandatu, koliko god on trajao, može mnogo toga razgraditi, a jednom razgrađene elemente suverenosti i državnosti, a pogotovo integriranosti države u međunarodni prostor, teže je ponovno izgraditi, nego što ih je bilo stvoriti prvi put.

Klijente Srpske pravoslavne crkve, SNS i skupine oligarha ne veže izgradnja, nego razgradnja države, pri čemu su za sada dramatično uspješni. Prokletstvo Crne Gore do sada je bilo što nije imala demokratsku državnom okviru lojalnu opoziciju, pa je vlast bila nesmjenjiva bez dovođenja u pitanje samih temelja države. U uvjetima kad su globalnu politiku definirale kratkovidnost europske nomenklature, koja je shematski htjela vidjeti „drugu smjenu vlasti” u Crnoj Gori, i dramatična nesposobnost Trumpove administracije, koja je otvarala prostor Rusiji za proširenje svog utjecaja i za destabilizaciju EU na njenim vanjskim granicama, ta smjena vlasti dogodila se kao nešto poželjno. Danas je zubnu pastu praktički nemoguće vratiti u tubu.

Malo je vjerojatno da bi samo razgradnjom, promjenom zakona o državljanstvu i izbornog modela te manipulacijom popisom stanovništva aktualna većina mogla u dužem periodu ostati na vlasti, pogotovo nakon što se pokazalo da Đukanovićeva DPS ne gubi biračko tijelo i ostaje okupljalište suverenističkih i konstitucionalističkih političkih snaga, ali nakon povratka na vlast crnogorski će branitelji neovisnosti imati pred sobom vrlo težak posao otklanjanja štete što ju je združeno počinila Krivokapićeva klerikalna i Abazovićeva oportunistička klijentela

PRATITE NAS

                        Lokalni javni emiter Radio televizija Podgorica d.o.o. | Adresa: 19. decembra br. 13, 81000 Podgorica | Mail: office@gradski.me | PIB: 03328139                             Odgovorno lice: Rade Vojvodić, v.d. izvršnog direktora
REDAKCIJA PORTALA: portal@gradski.me | REDAKCIJA RADIJA: radio@gradski.me
MARKETING: marketingtim@gradski.me

Dokumenta