Što se grbo rodi

„Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi.Prepjev slavne latinske pravne sentence, čiji je autor slavni hrvatski filozof prava i crnogorski ministar pravosuđa, Baltazar Bogišić, kao da opisuje stanje vezano uz zakonsku regulativu pitanja državljanstva u Hrvatskoj, ali i ono što trenutna parlamentarna većina nastoji nametnuti kao novi model dodjele državljanstva u Crnoj Gori.

Krilatica „The State is the Nation” (Država je nacija) jasno definira liberalni koncept državljanstva, ili, recimo to terminom uobičajenim u političkom životu Crne Gore, „građansku državu”. Granice nacije podudaraju se s državnim granicama, a politički narod, naciju u državno-pravnom smislu, čine svi oni koji tradicionalno žive na tom državnom prostoru. Oni koji vuku porijeklo s tog prostora, ali su ukorijenjeni negdje drugdje, i imaju državljanstvo države u kojoj žive, ne spadaju u politički narod, nisu dio državljanskog korpusa i u smislu državljanstva ne čine političku naciju.

Oni koji su devedesetih kreirali zakonodavstvo u Hrvatskoj, kad je država utemeljena, nisu razumjeli taj jednostavni princip ili je njihovo neznanje o temeljima liberalne državnosti bilo glumljeno, jer su imali neke ne baš čedne namjere. Jedna od njih može biti želja za širenjem državnih granica, kojim bi se u državu uključili i oni koji su već proglašeni dijelom političkog naroda (Hrvati u BiH, prije svega), a druga „potraga” za „boljim Hrvatima”, koji će osigurati kontinuitet postojeće vlasti, jer biračko pravo proizlazi iz državljanstva, a državljaninu je zapravo nemoguće ograničiti biračko pravo.

U Hrvatskoj danas postoji tihi konsenzus stranaka ustavnog luka o tome kako je trebalo jasno postaviti granice političkog naroda, a pravo glasa Hrvata u BiH zapravo ni za koga više nije stvarna politička dobit. Time što su glasači u Hrvatskoj, Hrvati u BiH udaljuju se od političkog Sarajeva i stvaraju svojevrstan cinični odnos prema državi koja im je domovina. Zagreb, pak, niti ima oruđa da im ograniči jednom dodijeljena prava, niti može posve skinuti odgovornost za neracionalne poteze vodstva bosansko-hercegovačkih Hrvata, jer je Hrvatska pogrešnom politikom u prošlosti kreirala takav njihov politički identitet kojeg bi se mnogi u Zagrebu danas rado „riješili”.

Sa Crnom Gorom i konceptom brisanja granice nacije na međi sa Srbijom, stvar je daleko patogenija i opasnija u odnosu na „grbo rođenu” regulativu državljanstva u Hrvatskoj. Dodjelom državljanstva onima koji su porijeklom iz Crne Gore, ali su građani Srbije i uglavnom prihvaćaju dominantnu političku matricu zemlje u kojoj žive i u kojoj su ukorijenjeni, razbio bi se crnogorski konstitucionalistički i suverenistički politički korpus.

Iako se mnogi danas prave nevještima, svi smo znali da koalicija kreirana iz tri kolone – SPC-ove, one Vučičevske neoradikalske i one kreirane prema interesima skupine oligarha – ima misiju ostvariti samo tri cilja: prvi je ostvarila revizijom Zakona o vjerskim slobodama, drugi je promjena Zakona o državljanstvu, koji bi osigurao da uz oko 600 tisuća državljana Crne Gore, na izborima u Crnoj Gori biračko pravo dobije i neograničen broj Vučićevih podanika, jer kao što su prelijevanjem granice nacije u Hrvatskoj preko granica BiH Franjo Tuđman i njegova sljedba tragali za „boljim biračima”, upravo takve „bolje” Radovićevi i Vučićevi sljedbenici u Crnoj Gori traže onkraj granice sa Srbijom. Treći zadatak „triju petih kolona” provođenje je popisa stanovništva, koji bi maksimalno smanjio broj onih koji se u Crnoj Gori deklariraju kao Crnogorci i po mogućnosti ih pretvorio u manjinu.

Ipak, za održivost projekta pokoravanja Crne Gore Vučiću i Srbiji ključan je drugi element – donošenje novog izbornog zakona. Prvo „postignuće” tek je financijski namirilo sljedbu što ju je ostavio Risto Radović, a treći zadatak više je pitanje prestiža, nego li realne političke moći. Promjenom Zakona u državljanstvu, međutim, „tranzicijska” bi administracija obavila posao, a Crna Gora bila bi čvrsto usidrena u „srpskom svetu”. Niti ona „Đedina kolona”, tko god naslijedio Radovića na čelu strukture Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, ne bi više imala toliko značenje,  jer mobilizaciju „boljih birača” za crnogorske izbore u Srbiji mogu provesti samo državni i partijski mehanizmi pod kontrolom neoradikala i Aleksandra Vučića.

Sve drugo je samo kulisa. Kako bi kulise što više prikrile realne poteze razaranja liberalne države, odvijaju se irelevantni procesi na koje se fokusira pozornost javnosti. Jedan od takvih je smjenjivanje nekog Leposavića (ne, nije riječ o zastavniku Životi Leposaviću, slavnom dopisniku Ferala iz redova jugoslavenske vojske, onome koji je svome nadređenom admiralu poručio da ga nakon razdruživanja SR Jugoslavije čeka prekomanda iz Vojno pomorske u Vojno Pomoravsku oblast) koji siromah nije znao je li ministar crnogorskog pravosuđa, ili možda srpskog pravoslavlja, ali je jako dobro znao da su titule ministra ljudskih i manjinskih prava, što ih je nosio, samo naslovne, a nikako ne izvršne.

Kad je nakon referenduma o samostalnosti, Crna Gora politički konstituirana kao samostalna država, uspostavila je, s jedne strane, jasnu definiciju o državi kao naciji, građanski model države i važno liberalno načelo koje nas uči da je demokracija vladavina većine u kojoj su manjine zaštićene. Još od vremena propasti Weimarske republike znamo da su liberalne demokracije krhke, da je lako zloupotrijebiti stranačke mehanizme ako su stranke antikonstitucionalističke i protudemokratske, da je moguće manipulirati medijima, socijalnom dinamikom i populističkim metodama i liberalnu demokraciju zamijeniti „iliberalnom”, kako se to danas eufemistički govori. Nekoć, pogotovo odmah nakon Drugoga svjetskog rata, europska je politika bila ozbiljna i sustavno se bavila izgradnjom zaštitnih mehanizama unutar demokratskog pokreta, a ti su se mehanizmi izgrađivali, prije svega, u okviru Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, čija je jedna od važnih institucija i „Venecijanska komisija” („Europska komisija za demokraciju kroz pravo” kako precizno kaže njen službeni naziv).

Koliko god je Vijeće Europe danas izloženo pogubnom utjecaju Rusije i onih članica koje su uspostavile model što ga nazivaju „iliberalnim demokracijama” (a među tim državama Srbija je vrlo prepoznatljiva), savjeti Venecijanske komisije i danas mogu biti vrlo poučni, kao što su bili korisni vladi Duška Markovića u pripremi kvalitetnog Zakona o vjerskim slobodama. Venecijanska komisija, vjerojatno i ne sagledavajući punu opasnost Zakona o državljanstvu za crnogorsku liberalnu demokraciju, državu utemeljenu na suverenitetu političkog naroda, koja osigurava političku ravnopravnost svim svojim građanima, bez obzira na etničko porijeklo, ipak ozbiljno upozorava na konstitucionalno značenje Zakona o državljanstvu, na to da ga se ne smije donositi poprijeko i bez društvenog konsenzusa svih dionika.

Riječ je o opravdanom i ozbiljnom upozorenju, što ga trenutna parlamentarna većina nastoji prečuti iz političkih razloga, svjesna da je sad trenutak u kojem može ispuniti ključan zahtjev u tranziciji Crne Gore iz liberalne u iliberalnu demokraciju. Zakon o državljanstvu, koji bi omogućio da se granica crnogorskoga političkog naroda prelije preko crte razgraničenja Crne Gore i Srbije, nakon čega bi uslijedila i promjena izbornog zakonodavstva, koji bi novim državljanima omogućio konzumiranje biračkog prava, Crnu bi Goru učinila dijelom „Srpskog Sveta”, da ne kažemo pravi naziv „Velika Srbija”, te je pretvorila u još jednu „nacionalnu državu srpskog naroda”, a pravima Crnogoraca i pripadnika drugih nacionalnih zajednica u njoj bila bi posvećena upravo onolika pozornost koliko ju je u svom mandatu manjinama i ljudskim pravima posvećivao ministar Leposavić.

Crna Gora inicijalno je dobro konstituirana, ali za razliku od onog što se „grbo rodi”, što vrijeme ne može ispraviti, nešto što je rođeno pravo, s vremenom se može iskvariti, uništiti, pa i pokušati pokoriti, a upravo su to namjere onih koji žele oblikovati Zakon o državljanstvu u Crnoj Gori po mjeri „Srpskoga sveta”.

Mudri diktum Baltazara Bogišića kao da sadrži još jednu poruku Crnoj Gori iz Hrvatske. Na užas mnogih ozbiljnih ljudi i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj, u folkloru protesta onih u Crnoj Gori, koji žele braniti crnogorsku nezavisnost i ustavnost, pojavio se ružan element prenesen iz hrvatskoga političkog folklora. Kad se tijekom najgore agresije iz Srbije na Hrvatsku u hrvatskoj političkoj javnosti pojavio Thompson, protestni pjevač balkanskoga pastirskog roka, Hrvati su sustavno bili bombardirani iz Beograda jednim jedinim pogrdnim opisom – za Beograd su bili Ustaše. Thompson je kombinacijom ljevičarske naivnosti, podsmijeha prema primitivnom nacionalizmu i prkosa, zasnovanog na matrici – ako nam stalno govorite da smo Ustaše, o.k, bit ćemo Ustaše – nametnut kao svojevrsni anti-establišmentski simbol obrane i otpora. Na taj način legaliziran je pojmovnik iz najgorega i najsramotnijeg razdoblja hrvatske povijesti, a od toga su korist izvukle samo dvije skupine: velikosrpska agentura i velikohrvatske protudemokratske marginalne političke organizacije. I danas je Thompson dio folklora protudemokratskih desno radikalnih organizacija, koje iskorištavaju nezadovoljstvo euro-atlantističkim političkim establišmentom u Hrvatskoj i koketiraju (štoviše bivaju financirane) od strane Putinova režima, koji sustavno gradi uporišta nestabilnosti u euro-atlantskom svijetu.

Danas se u retorici tabloidnog Beograda, dakle, one koja je službenija ili bar iskrenija i otvorenija od oficijelnog govora vlasti, uobičajilo crnogorske borce za suverenitet i ustavnost nazivati „ustašama”, pa je valjda nekom palo na pamet da bi usvajanjem neoustaškog folklora poruka obrane demokratskog poretka u Crnoj Gori mogla postati snažnijom, upravo po matrici koja je devedesetih omogućila legalizaciju neuostaškog folklora u Hrvatskoj. Tome se, naravno, vesele samo protivnici Crne Gore i njena liberalno demokratskog poretka. U Srbiji i „Srpskom svetu” zagovornici velikosrpskog koncepta trijumfiraju, jer mogu reći – što smo vam govorili. U Hrvatskoj se, pak, Thompsonu na skupovima zagovornika očuvanja liberalne demokracije u Crnoj Gori vesele samo oni kojima je do Crne Gore i njenog demokratskog poretka stalo kao do lanjskoga snijega, zagovornici koncepta iliberalne demokracije u Hrvatskoj, financirani kao štetočine koje stvaraju pomutnju od strane Putinova režima.

Za razliku od onoga što se pravo rodi, a štetnim utjecajem zagovornika „iliberalnog” modela, može se iskriviti, ono što se „grbo rodi” ne može se ispraviti, jer s osloncem na koketiranje s neofašizmom i neoustaštvom nije moguće postići nikakav demokratski rezultat.

PRATITE NAS

                        Lokalni javni emiter Radio televizija Podgorica d.o.o. | Adresa: 19. decembra br. 13, 81000 Podgorica | Mail: office@gradski.me | PIB: 03328139                             Odgovorno lice: Vladimir Otašević, v.d. izvršnog direktora
REDAKCIJA PORTALA: portal@gradski.me | Urednik portala: Dejan Bogojević | REDAKCIJA RADIJA: radio@gradski.me
MARKETING: marketingtim@gradski.me

Slobodan pristup informacijama

Dokumenta