Predsjednik Skupštine Andrija Mandić, kako je kazala Perišić Đurišić, u duhu velikosrpske politike, opet kroji istoriju kako mu politički odgovara, pa na Akademiji povodom Dana sjećanja na žrtve logora Jasenovac, Mauthauzen i Dahau, kaže kako, odaje poštu “komunisti Milu Božoviću, ali i tamonjemu svetom Nikolaju, pastiru srpskog naroda”. Naravno i “stotinama oficira i intelektualaca pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini”.
Pa, što je mnogo, previše je, tvrdi ona, navodeći da je iznio niz neistina.
„Nije Milo Božović samo “komunista”, no ljekar i Narodni heroj Jugoslavije. Nije Nikolaj svetac, no ljubitelj Hitlera, nosilac njegovog krsta i čovjek koji ga je u nebo promovisao; ostalo je zapisano: “ I evo u 20-om vijeku on (Hitler) je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju”. Nijesu u Jasenovcu pobijene “stotine intelektualaca”, no grupa od 150 četnika Pavla Đurišića, koje su se odmetnule od Draže Mihailovića i koje su pripadnici ustaške NDH sprovele u logor i pobile. Nijesu “intelektualne gromade” ubijale žene, đecu i starce po Crnoj Gori, no sljedbenici upravo Nikolaja i Ljotića, koji su željeli svoju imaginarnu velju Srbiju, “očistiti” od Muslimana, Crnogoraca, Roma, Jevreja…“, istakal je Knežević Perišić i dodaje:
„Kaže Andrija Mandić kako je “u ovom logoru, na zahtjev samog Adolfa Hitlera, bio zatočen i naš Donjemoračanin, nekadašnji Mitropolit crnogorsko-primorski i Patrijarh SPC Gavrilo Dožić, koji je do smrti dijelio sudbinu svog stradalnog naroda”. Nije, Mandiću, Gavrilo Dožić dijelio ništa sa Crnogorcima; 1918. izdao je i crnogorstvo i kralja Nikolu i Kraljevinu Crnu Goru i našu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, na čijem čelu je bio-nikakve “crnogorsko-primorske mitropolije”, no autokefalne CPC. I kad je prisegnuo Karađorđeviću, blagoslovio je 1925. rušenje, do temelja, Njegoševe grobnice na Lovćenu, radi izgradnje „kapele” Aleksandra Karađorđevića, nakon čega je postao patrijarh SPC. Pa je, nakon što je u maju 1945. u Sloveniji pričešćivao četnike i ljotićevce, 1946.se vratio u Beograd i “ljubio skute” Josipu Brozu Titu, kojeg je, sa Staljinom, nazvao najvećim Slovenom ikada. Uostalom, kako je “dijelio sudbinu naroda” ostaće podatak da je živio u vili na Dedinju, u Rumunskoj ulici, baš pored Titove vile. Mučenički baš“.
