Gojaznost je poprimila pandemijskr razmjere, od sedamdesetih godina i taj broj se utrostručio do 2022. godinez kada imamo posljednje podatke na globalnom nivou, kazala je u Jutarnjem programu Gradske, spec. higijene IJZCG, dr Enisa Kujundžić.
„Tih godina desila se jedna nutritivna tranzicija, za koju je karakteristično da sada imamo sve više namirnica i hrane koja je puna: aditiva, masnoće, skrivenih šećera i soli, što znači da možda i ne osjetimo koliko količinski pojedemo. Možda i ne pojedemo puno, ali pojedemo u toj hrani tih skrivenih komponenti koje su faktor koji doprinosi gojaznosti. Ako se to sve ukombinuje sa nedostatkom fizičke aktivnosti, koja je moderan način života, mi smo u velikom problemu, kada je gojaznost u porastu, posebno u zemljama u razvoju, kao što je Crna Gora, koja ne preduzima sveobuhvatne akcije koje bi mogle da zaustave taj trend rasta. Mnoge zemlje koje su se pozabavile ovim problemom su uspjele u tome. Ali, zato je potrebna ogromna volja čitavog sistema. Nije odgovoran samo pojedinac, već je potrebna transformacija sistema u neko zdravije okruženje“ objasnila je Kujundžić.
Brojne su direktne i indirektne posljedice na zdravlje, koje izaziva gojaznost. Gojaznost je važan rani patofiziološki mehanizam za pojavu hroničnih nezaraznih bolesti, kazao je predsjednik Asocijacije za preventivnu pedijatriju, prof. dr Nebojša Kavarić.
„Od 30 odsto do 50 odsto gojazne djece ima neku formu metaboličkog sindroma: abdomenu gojaznost, hipertenziju, dislipidemuju, insulinsku rezistenciju…. Pa, za posljedicu imate i hormonalne poremećaje, pa dugoročno veći procenat malignih oboljenja, psihičke probleme, manjak motivacije… Ono što je bizarno, jeste pojava sarkopenije kod djece (ozbiljan pojam u kojem se pojavljuje redukcija mišićne mase kod starijih od 60 godina) , koja je bila imanentna do prije desetak godina. Imate gojaznu djecu, sa viškom od 30 kilograma,koja su potrhanjena. Mišićna masa im je svedena na minimum. Nekadašnje dijete je imalo 10 do 14 hiljada koraka dnevno, sada su se pojavili podaci da djeca (naročito školska generacija i adolescenti) čim se dohvate kompjutera i ekrana, da se broj koraka sveo na nekoliko hiljada, čak i ispod hiljadu, u zavisnosti od zemlje do zemlje. Gojaznost kod djece stvara čitav niz oboljenja, koja su vodeće ubice u svijetu“ zabrinut je Kavarić.
Roditelji ne treba djecu da puštaju u školu bez doručka, apeluje Kujundžić.
„Sa obzirom na to da u školama nemamo užinu koja je adekvatna za djecu, gubi se ritam obroka. Izbor namirnica je takav da djeca mnogo konzumiraju: zaslađene napitke, gazirane i negazirane sokove, energetska pića, slatkiše, grickalice… Kada se izgubi ritam, onda vi imate grickanje između obroka, neadekvatnih užina. Mi smo 2022. radili istraživanje za djecu do pet godina: oko 50% djece ima minimalno raznovrsnu ishranu, što znači da zadovoljavaju onih osam grupa namirnica koje je potrebno uzeti u toku dana. A istraživanje za djecu od sedam godina je pokazalo da samo 30% djece ispuni one preporuke koje se tiču uzimanja voća i povrća svakodnevno (a da ne govorimo o tome da bi povrće trebalo da se uzima i nekoliko puta u toku dana)“ kazala je Kujundžić.
Posebna bi priča bila kako su djeca pripremljena u najranijoj dobi-dojenjem, naglašava Kavarić.
„Vrlo loša osnova. Dojenje je u Crnoj Gori, kao i gojaznost, rak rana razvoja djece. U sjevernom dijelu Evrope imate izvanredne rezultate: imate pripremljenu djecu sa prirodnom ishranom do godinu dana. A, kada je riječ o prodavnicama, to su one namirnice na koje prve naiđete, kad uđete, istaknute. Na tim namirnicama treba staviti znak upozorenja-opasno. Ali, toga, nažalost nema. Ako se gojaznošću bude bavilo samo zdravstvo i određene struke, centri i službe, nećemo imati uspjeh, naprotiv, za 20 godina bićemo nacija nezdrave djece. Naročito na ovako malu popoulaciju. Godišnja kohorta novorođenih ovdje je šest do sedam hiljada, a to je jako malo“ kazao je Kavarić.
Četvrtog marta, na Svjetski dan gojaznosti organizovan je okrugli sto na koje su pozvani predstavnici ministarstava, Glavnog grada, NVO sektora i nijesu se svi odazvali, što je bilo začuđujuće, ističe Kujundžić.
„Eto, to je pokazatelj kolika je volja da se o ovom problemu priča. Sa druge strane, veliku ulogu imaju vrtići i škole, posebno predškolske ustanove. Posebno kada govorimo o korekciji nekih navika u ishrani, kada su djeca u pitanju, ukoliko roditelji nijesu odigrali svoju ulogu onako kako bi trebalo. Tamo djeca provode dosta vremena, imaju priliku da se hrane zdravo. Pohvaljujem predškolske ustanove sa teritorije Podgorice. Zaista se trude i sjajno sarađuju sa Institutom za javno zdravlje Crne Gore. Imaju normative i smjernice kojih se pridržavaju i voljni su da naprave velike korake. Naravno, bude tu otpora, da djeca neće da jedu integralno, a to je sve iz kuće. A kada je škola u pitanju, to je zabrinjavajuće. Nikakvu školsku užinu nemamo. Nemamo ograničenja kada su u pitanju prodavnice brze hrane u okolini škole, prodavnice u samom okruženju škole, pa tu mogu da uzmu svu neadekvatnu i nezdravu hranu“ pojašnjava Kujundžić.
Porodica i porodične navike su ključne za ovaj problem. Roditelji moraju, kao i za sve, biti uzor svojoj djeci, poručio je Kavarić.
„U škole se može uvesti jedan čas zdrave ishrane i omogućiti radionice gdje ċe djeca da prave zdravu hranu, da vide kako to izgleda. Morate ih zainteresovati. Ne možete nikome sa visine i neke bine reći: „jedite, ne jedite“, to je komplikovan proces. Da bi istina i promocija stigla do građana, mora biti upakovana pitko, razumljivo, prihvatljivo i u trendu“ zaključio je Kavarić.
