Piše: prof. dr Dragan Koprivica
Govoreći o novim projektima Gradskog pozorišta iz Podgorice, ne bi bilo korektno prećutati ogromne napore prethodnog direktora, pisca, Stevana Koprivice, da čitavim spektrom predstava za djecu i odrasle izdigne ovu kuću u sami vrh pozorišnih institucija u Crnoj Gori.
Ali isto tako ne treba zanemariti ni činjenicu da Ivona Čović Jaćimović, naša afirmisana glumica i producentkinja, sada na funkciji v.d. direktora, čini sve sa svojim timom da se u nastavku rada Gradskog dodaju i neki novi pozorišni tonovi i sadržaji.
A jedan od takvih zasigurno je i nova predstava „Pomelo, mali ružičasti slon“ (3+), komad za djecu, čija premijera je uspješno održana sinoć na maloj sceni u Dodestu, u KIC-u „Budo Tomović“, a danas u podne je uslijedila i prva repriza.
Odmah treba istaći da je za svaku pohvalu iskorak i hrabar eksperiment Uprave Gradskog da se starosna granica mladih gledalaca spusti čak na 3 i više godina, čiji efekat je prepoznat i u razdraganom smijehu i aplauzima najmlađih. Dječaci i djevojčice, uz pratnju svojih roditelja, netremice su pratili scenska zbivanja, što je i najveći kompliment za sve učesnike ovog projekta, i dokaz da su napravili dobar iskorak.
Tako je svojevrsni eksperiment pokazao da i dječica u uzrastu 3+ mogu biti itekako zahvalna publika, pa je fidbek, kao povratna sprega, očigledno postojao, a predstava, gledana očima najmlađih, imala posebnu draž.
O ovome je na prethodno održanom presu Gradskog govorila Ivona Čović Jaćimović ističući imperativ snižavanja starosne granice za najmlađe gledaoce, a organizatorka Branka Knežević istakla da će publika po prvi put u ovom teatru vidjeti predstavu za dosad najnižu starosnu ciljnu grupu 3+.
Tako je ovim pozorišnim projektom u cjelini još jednom izbila na vidjelo i činjenica da ranije Pozorište za djecu ima u Gradskom svoj trajan pečat i eho vrijedan pažnje, uz tradiciju Međunarodnog lutkarskog festivala.
I iz nekih tehničkih detalja moglo se vidjeti kako se vodi računa o najmlađoj publici: predstava, zakazana za 18 časova, traje do četrdeset minuta, upravo onoliko koliko dječja pažnja može biti fokusirana, bez zamora, uz puni efekat i doživljaj.
Gostujuća rediteljka Gosja Debska iz Poljske takođe je napravila uspješan pomak: po motivima knjiga Ramone Badesku, rumunske spisateljice, i francuskog pisca Benjamina Čauda, iz predstave je izbacila jezik, koji se sveo na funkcionalan nemušti govor i simpatično mrmljanje likova. Time je predstava za najmlađe pojednostavljena, jezičke poruke pretočene u scenske, neverbalne, i snažnu metaforu da su se i svijet i pozorišna publika zamorili od riječi. I da su vremena nijemih Čaplinovih filmova vječna, vraćajući se i na
pozorišne scene kad god to bude imperativ i znak jednog društvenog trenutka, prezasićenog jezikom i govorima. Stoga su u ovom slučaju došli do izražaja pozorišna magija, cjelokupan scenski govor, mizanscen, dramska atmosfera, kostimi, scenografija u cjelini, scenski rekviziti, posebno lutke, svjetlosni i tonski efekti uz muzičke pasaže sa mjerom i svrhom…
Od značaja je navesti i ulogu Jelene Laban, (u alternaciji je igra Smiljana Martinović), koja je kao autorica muzike i tonskih efekata označila novi iskorak poljske rediteljke bivajući u ulozi majstora tona i muzike na samoj sceni! Time je još jednom iskazana lucidna namjera Debske da se, po sistemu poruka teksta Majkla Frejna „Iza kulisa“, razotkriju i zbivanja iza scene, u ovom slučaju iz tonske kabine, što publika, po pravilu, nema priliku da vidi.
Predstava, namijenjena za najmlađu populaciju (3+), imala je i jak edukativni karakter, unoseći u psihu djece pozorišne poruke i svijest o teatru uopšte kao pojavi, a to predstavlja posebnu vrijednost projekta u cjelini. Ta granica se s punim razlogom spušta, i to treba imati u vidu, pa ne bi čudilo da za nekoliko godina bude urađen i komad za ciljnu grupu 2+.
No, u ovom objektivnom prikazu bilo bi korektno ukazati i na neke male nedosljednosti konceptualnog tipa, koje je moguće lako doraditi da predstava pruži još više mogućnosti za empatiju najmlađih i njihov puniji dojam.
Kao prvo, postavlja se pitanje različitih pogleda poljske rediteljke u odnosu na savremena pozorišna kretanja u nas i odnos glumačkog ansambla prema gledalištu. Stoga je prevaziđen rediteljski postupak da dramski likovi u najvećoj mjeri bivaju usmjereni jedni na druge, a da pogledima i gestovima ne komuniciraju s publikom kad je riječ o najmlađem uzrastu! Taj kontakt je neophodan upravo zbog fidbeka i želje djece da se glumci njoj i konkretno obraćaju.
Dakle, treba više, pozorišnim žargonom rečeno, „igrati na publiku“, ovog puta „na djecu“ i „na smijeh“. To jest, praviti što češće neposredne kontakte s najmlađima, upućivati poglede, gestove i poruke ka njima, a ne igrati odvojeno od gledališta, uz često spuštenu rampu. Uz potrebne korekcije bi se ostvarila mnogo veća sugestivnost kompletnog ansambla, koji je često igrao više za sebe, kao da publike i nema u sali, a djeci bi i stisak ruke glumaca tokom predstave značio mnogo ostajući za nezaborav.
No, treba istaći da su djeca fino reagovala i u postojećoj scenskoj atmosferi, ali se nameće pitanje – kako bi tek da su glumci bili u većem scenskom kontaktu sa njom. Ovo tim prije što je čitava scena, na štetu ukupnog scenskog ugođaja, bila pomjerena unazad više nego što je poželjno, pa se osjećao i nepotrebni jaz između mjesta radnje i prvog reda najmlađih gledalaca.
Stoga bi i scene mahanja surlom mladog slonića trebalo približiti djeci, prinositi surlu dječacima i djevojčicama iz prvih redova da je dotaknu, jer djeca vole sve svojom rukom da opipaju, kao aktivniji sudionici dramskog čina, a fascinacija komadom bila bi upečatljivija, što je i krajnji cilj ovakvih predstava za najmlađe, pa scenski ugođaji ne smiju biti isuviše svedeni.
Zato, sve u svemu, treba pojačati scenski imperativ kad je najmlađa publika u pitanju: „bliže, konkretnije, neposrednije“. Jer ova lijepa predstava
sadrži i puno neiskorišćenih mogućnosti, koje je lako u hodu doraditi, a samim tim napraviti komad boljim, neposrednijim, efektnijim, uz veću empatiju najmlađih. Na tome bi, nakon odlaska gostujuće rediteljke iz Poljske, mogao još konkretnije poraditi asistent režije Davor Dragojević, jer se predstave dorađuju i tokom brojnih izvođenja.
Dizajner svjetla Emil Lipski odlično je uradio svoj dio posla, a takođe i dizajnerka Anita Pjotrovska, njena asistentkinja Julija Henih, saradnica na scenografiji Smiljka Šeparović i autorica muzike Jelena Laban.
Mladi glumac Aleksa Balević lijepo se uklopio u sliku ansambla, a predstavu u glavnim ulogama posebno obilježili Dijana Dragojević i Davor Dragojević.
Recimo i da je tokom 2024. Gradsko dosad uradilo četiri predstave: prvu, “Nadpop Kojović”, a nakon izbora Ivone Čović Jaćimović još tri, “Slučaj slomljene vaze”, “Dulsineja i Servantes” i “Pomelo, mali ružičasti slon” (3+).
Na kraju, svim akterima nove predstave sve čestitke, uz sugestije za neke potrebne dorade u korist empatije najmlađih gledalaca i ukupnog dojma i nivoa pozorišnog komada.