<\/p>\n\n\n\n
Crna Gora ima one posebne, drage i zaista izuzetne intelektualce koji svojim radom, nenametljivo, ali istrajno, decenijama ispisuju neke od najljep\u0161ih stranica njene savremene gra\u0111anske, multikulturne i interkulturalne istorije. To su ljudi koji znaju da se identitet jednog prostora ne \u010duva velikim rije\u010dima, nego strpljivim istra\u017eivanjem, \u010ditanjem zaboravljenih tragova i sposobno\u0161\u0107u da se iz pro\u0161losti izdvoji ono \u0161to nas i danas moralno obavezuje. Jedan od takvih posebno dragocjenih istra\u017eiva\u010da jeste dr Sait \u0160. \u0160aboti\u0107, autor knjige \u201eKad druga\u010diji postane bli\u017enji\u201c, djela koje dolazi u pravom trenutku, kao kulturno, istoriografsko i eti\u010dko \u015bedo\u010danstvo o Crnoj Gori koja ne \u017eivi samo pored svojih razlika, nego upravo kroz njih otkriva svoju najdublju civilizacijsku mjeru. Knjigu je objavila NVO Bijelo Polje, projekat je podr\u017ean od strane Fonda za za\u0161titu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore, a recenzent je dr. sc. Esko Muratovi\u0107.<\/p>\n\n\n\n
Ve\u0107 ti podaci jasno pokazuju da pred nama nije knjiga prolazne namjene, niti prigodno \u0161tivo koje se zaustavlja na povr\u0161ini kulturnog trenutka, ve\u0107 promi\u0161ljeno oblikovano djelo koje ulazi u dublje segmente istorijskog iskustva, i interkulturalne etike Crne Gore. \u0160aboti\u0107eva knjiga ne mo\u017ee se \u010ditati samo kao niz zanimljivih pri\u010da iz pro\u0161losti, jer njena stvarna vrijednost po\u010diva u sposobnosti autora da iz mikroistorijskih slika, arhivskih tragova, usmenog naslje\u0111a, eti\u010dkih primjera i svakodnevnih postupaka \u010dojstva i odgovornosti izdvoji onu moralnu gra\u0111u bez koje se ne mo\u017ee ozbiljno razumjeti gra\u0111anska, multikulturna i interkulturalna Crna Gora. Zato \u0160aboti\u0107eva knjiga ne ostaje u pro\u0161losti kao lijep zapis o minulim vremenima. Ona zadire u samu sr\u017e crnogorskog trajanja i pod\u015be\u0107a da se jedna zemlja najdublje prepoznaje po tome da li u svojim razlikama vidi prijetnju ili dokaz da je vjekovima u\u010dila najte\u017eu vje\u0161tinu a to je vje\u0161tina zajedni\u010dkog \u017eivota.<\/p>\n\n\n\n
\u0160aboti\u0107 istoriji ne prilazi samo kao (arhivskoj) gra\u0111i zatvorenoj izme\u0111u godina, ratova i dr\u017eavnih promjena, nego kao \u017eivom prostoru ljudskih odluka, u kojem se najjasnije vidi ko je u presudnom \u010dasu izabrao \u010dojstvo, a ko je ostao zarobljen u strahu, mr\u017enji ili \u0107utanju. On istoriju posmatra kao prostor moralnih odluka. U njegovim pri\u010dama \u010dovjek se ne mjeri samo vremenom kojem pripada, ni vjerom koju nosi, ni narodom iz kojeg dolazi, nego sposobno\u0161\u0107u da u presudnom trenutku izabere dostojanstvo, \u010dojstvo i ljudskost. Upravo zato ova knjiga ima eti\u010dku snagu moralne Crne Gore. Ona pokazuje \u0111e su, kroz istoriju, postojale ta\u010dke dodira, razumijevanja, uzajamnog po\u0161tovanja i duhovne \u0161irine.<\/p>\n\n\n\n
Prepoznaju\u0107i ozbiljnost trenutka u kojem \u017eivimo, trenutka u kojem nam nedostaje vjerodostojnih, relevantnih i stru\u010dno promi\u0161ljenih knjiga o multikulturalizmu, interkulturalizmu i etici su\u017eivota, \u0160aboti\u0107 je napisao djelo koje ima i nau\u010dnu i javnu funkciju. Ono je va\u017eno upravo zato \u0161to nastaje u dru\u0161tvu koje je po mnogo \u010demu ne samo patrijarhalno, nego \u010desto zaklju\u010dano u svoje nacionalne okvire, optere\u0107eno naslije\u0111enim nepovjerenjem i povremeno nesposobno da Druga\u010dijeg vidi izvan stereotipa. U takvom ambijentu knjiga \u201eKad druga\u010diji postane bli\u017enji\u201c ne dolazi kao (prigodno) divljenje toleranciji, nego kao ozbiljan kulturolo\u0161ki zahvat u tkivo na\u0161eg istorijskog kontninuiteta.<\/p>\n\n\n\n
Autor, pritom, ne uljep\u0161ava pro\u0161lost. To je jedna od va\u017enih vrlina ove knjige. On zna da su crnogorski, bihorski, bjelopoljski, pljevaljski, plavsko-gusinjski, nik\u0161i\u0107ki, ulcinjski i bokeljski prostori nosili i rane, i sukobe, i nepravde, i te\u0161ke stranice istorije. Ali \u0160aboti\u0107 bira istra\u017eiva\u010dku optiku koja iz tog slo\u017eenog naslje\u0111a izdvaja one trenutke u kojima je \u010dovjek sa\u010duvao obraz onda kada su okolnosti od njega tra\u017eile da ga izgubi. Zato ova knjiga ne potire istorijsku bol, nego pokazuje da pored istorije nasilja postoji i istorija plemenitosti, pored istorije granica i istorija prelazaka pored istorije nepovjerenja i istorija ruke pru\u017eene preko razlika.<\/p>\n\n\n\n
Naslov knjige izuzetno je precizno izabran. ,,Kad druga\u010diji postane bli\u017enji\u201d \u0161to predstavlja misaonu ljepota \u010ditavog rukopisa. U toj sintagmi sadr\u017eana je filozofija susreta. Druga\u010diji se ov\u0111e ne poni\u0161tava, ne asimiluje, ne svodi na \u201ena\u0161eg\u201c ili ,,njihovog\u201d tek onda kada izgubi sopstvenu posebnost. Naprotiv, on postaje bli\u017enji upravo zato \u0161to ostaje druga\u010diji. U tome je najdublji interkulturalni smisao knjige. Nije dovoljno da razli\u010diti ljudi \u017eive jedni pored drugih. Potrebno je da nau\u010dimo da \u017eivimo jedni sa drugima, da prepoznamo dostojanstvo svetinje drugoga, njegovog jezika, njegove pjesme, njegovog obi\u010daja, njegovog bola i njegove radosti.<\/p>\n\n\n\n
Posebna vrijednost knjige ogleda se u tome \u0161to Crnu Goru ne predstavlja kao monolitnu istorijsku konstrukciju. Ona pokazuje da Crnu Goru, pored Crnogoraca, krase Albanci, Bo\u0161njaci, Hrvati, Srbi, Romi, Muslimani i drugi narodi i zajednice koje su ugradile svoje ime, jezik, vjeru, obi\u010daj, pjesmu, rad, \u017ertvu i \u015be\u0107anje u njen ukupni identitetski mozaik. To nije (povr\u0161na interpretacija), nego istorijska \u010dinjenica koju autor potvr\u0111uje nizom upe\u010datljivih primjera. Crna Gora nije siroma\u0161nija zbog svojih razlika. Ona je siroma\u0161nija samo onda kada te razlike zaboravi, potisne ili pretvori u razlog nepovjerenja. \u0160aboti\u0107 nas pod\u015be\u0107a da gra\u0111anska ( istovremeno i \u010dojska) Crna Gora ne smije biti samo na\u010delo zapisano u ustavnoj normi, nego svakodnevna praksa, kultura opho\u0111enja i sposobnost da se u javnom prostoru \u010duje vi\u0161e glasova, a da se nijedan ne proglasi ,,nepo\u017eeljnim.\u201d<\/p>\n\n\n\n
Sadr\u017eaj knjige je pa\u017eljivo oblikovan mnogim lijepim primjerima su\u017eivota. Poslije predgovora i uvoda, u kojima se postavlja osnovna ideja djela, slijedi cjelina \u201eGraditelji mostova su\u017eivljenja\u201c. Ona otvara najva\u017eniji moralni kod knjige pri\u010de o ljudima koji su u te\u0161kim vremenima znali da prepoznaju \u010dovjeka i onda kada je pripadao drugoj vjeri, drugom narodu ili drugoj strani istorijskog sukoba. Tekstovi kao \u0161to su \u201eDok je ljudi, bi\u0107e i pomo\u0107i\u201c, \u201eNjego\u0161evi perjanici Albanci\u201c, \u201eCrnogorski oficir sa fesom\u201c, \u201eAgina odbrana Manastira\u201c, \u201eSikter efendija\u201c, \u201eCrnogorka sa sevdahom u srcu\u201c, \u201eSvetinje treba \u010duvati\u201c i \u201eDobri pastir iz Dobrote\u201c \u010dine sna\u017ean niz primjera u kojima se \u010dojstvo, solidarnost i moralna odgovornost uzdi\u017eu iznad etni\u010dkih i konfesionalnih podjela.<\/p>\n\n\n\n
Ova prva cjelina posebno je va\u017ena jer pokazuje da Crna Gora (okru\u017eena ratovima sumnjama i borbama ) je i prostor izuzetnih \u010dinova \u010dojstva i ljudskosti. U njoj se istorija ne posmatra kroz pobjednike i pora\u017eene, nego kroz ljude koji su sa\u010duvali obraz. Tu se Albanci pojavljuju kao Njego\u0161evi perjanici, muslimanski prvaci kao za\u0161titnici pravoslavnih svetinja, katoli\u010dki duhovnici kao ljudi mostova, a crnogorska pjesma kao zajedni\u010dki dom razli\u010ditih du\u0161a. Takav izbor tekstova ve\u0107 na po\u010detku knjige daje jasnu poruku: temelj gra\u0111anske Crne Gore nije u NEGIRANJU razlika, nego u sposobnosti da se razlike po\u0161tuju i oplemenjuju.<\/p>\n\n\n\n
Cjelina \u201eKad se jezik u \u010dvorove sve\u017ee\u201c otvara drugi va\u017ean pravac knjige. \u0160aboti\u0107 ov\u0111e pokazuje da jezik predstavlja aeheologiju \u017eivota i kultura. Fraze, izrazi, poslovice i govorne navike \u015bedo\u010de o dugom trajanju kulturnih dodira. Jezik pamti ono \u0161to politika \u010desto zaboravlja. On \u010duva tragove susreta, mije\u0161anja, bliskosti i zajedni\u010dkog naslje\u0111a.<\/p>\n\n\n\n
U cjelini \u201eNeobja\u0161njivi svjetovi\u201c knjiga prelazi u prostor narodnih vjerovanja, duhovnih iskustava i obi\u010dajnih predstava. Tekstovi \u201e\u010cudotvorno mjesto nade\u201c, \u201eNi hod\u017ein mi zapis ni\u0161ta pomo\u0107 ne\u0107e\u201c i \u201eKako Ramazan zapo\u010dne, tako i zavr\u0161i!\u201c pokazuju da se svijet ljudi ne mo\u017ee razumjeti samo kroz velike istorijske doga\u0111aje. Potrebno je razumjeti i ono \u0161to se \u010duva u predanju, strahu, nadi, dovi-molitvi, zapisu, ramazanskom obi\u010daju i porodi\u010dnoj duhovnosti. U tim zapisima \u0160aboti\u0107 istra\u017euje \u010dovjeka u njegovoj potrebi da vjeruje, da se nada i da u (misti\u010dno-religijskom) svijetu prona\u0111e oslonac za vidljivi \u017eivot.<\/p>\n\n\n\n
Posebno zanimljiva je cjelina \u201eSprave koje \u017eivot zna\u010de\u201c, u kojoj autor kroz tekstove \u201eTako mi vremena!\u201c i \u201e(Ne)vidljive niti na\u0161eg razboja\u201c pokazuje da i predmeti imaju svoju kulturnu biografiju. Sat, razboj i drugi elementi materijalne kulture su znakovi vremena, rada, ku\u0107nog poretka, \u017eenske ruke, porodi\u010dne ekonomije, strpljenja, zanata i naslje\u0111a. Kroz njih se vidi kako<\/p>\n\n\n\n
kultura ne \u017eivi samo u knjigama i dokumentima, nego i u predmetima koji su oblikovali svakodnevicu mnogih generacija.<\/p>\n\n\n\n
Cjelina \u201eInstitucije\u201c pro\u0161iruje pogled sa pojedinca i porodice na javni prostor. Tekstovi \u201eZa ju\u010de, danas i sjutra\u201c i \u201eHej, pljevaljska Milet ba\u0161to\u201c pokazuju da institucije \u010dine elemente dru\u0161tvenog okupljanja i kulturne stabilnosti. One \u010duvaju kontinuitet zajednice. U njima se susrije\u0107u razli\u010diti ljudi, razli\u010dite generacije i razli\u010dite \u017eivotne pri\u010de. \u0160aboti\u0107 time ukazuje da interkulturalizam ne postoji samo u privatnom (li\u010dnom) moralu, nego i u javnim prostorima koji omogu\u0107avaju susret.<\/p>\n\n\n\n
Jedna od najbogatijih cjelina knjige jeste \u201eSusreti svakodnevlja\u201c. Tu se nalaze tekstovi \u201eKu\u0107ni prag i ilirski kult zmije\u201c, \u201ePorodi\u010dno trovjerstvo\u201c, \u201eDo podne Ilija, od podne Alija!\u201c, \u201ePonos grada, crkva-d\u017eamija u Ulcinju\u201c, \u201ePred freskom na namazu\u201c, \u201e\u017drtva za Bogougodno djelo\u201c i \u201eKrv nije voda\u201c. Ova cjelina je dragocjena jer pokazuje da se najdublji oblici su\u017eivota \u010desto nalaze u svakodnevici, u porodi\u010dnom domu, porodi\u010dnoj vezi, zajedni\u010dkom prazniku, po\u0161tovanju tu\u0111e bogomolje, rodbinskoj solidarnosti i obi\u010dajima koji su pre\u017eivjeli mnoge istorijske lomove. Tu je Crna Gora prikazana kao prostor \u0111e se identiteti ne sudaraju nu\u017eno, ve\u0107 se dodiruju, prepli\u0107u i \u010desto \u017eive pod istim krovom.<\/p>\n\n\n\n
Cjelina \u201eKa zajedni\u010dkoj budu\u0107nosti\u201c donosi tekstove \u201eKrvca za slobodu domovine\u201c i \u201e\u010casne sestre \u010dasno ime nose\u201c. Ona sadr\u017eajno usmjerava knjigu. \u0160aboti\u0107 ov\u0111e pokazuje da zajedni\u010dki \u017eivot predstavlja naslje\u0111e koje se \u010duva, ali i obaveza koja se mora stalno obnavljati. Sloboda domovine i dostojanstvo vjerskog poziva predstavljeni su kao vrijednosti koje nadilaze uske identitetske granice. U ovoj cjelini prepoznaje se va\u017ena misao budu\u0107nost Crne Gore mo\u017ee biti stabilna samo ako se gradi na po\u0161tovanju svih njenih gra\u0111ana, nacija, religija, svih njenih tradicija i svih njenih \u010dasnih doprinosa.<\/p>\n\n\n\n
U cjelini \u201eU ti\u0161ini sje\u0107anja\u201c knjiga dobija sna\u017enu dimenziju. Tekstovi \u201eIzvor \u017eivota i zajedni\u0161tva\u201c, \u201eSte\u0107ci, kamena svjedo\u010danstva zajedni\u0161tva\u201c, \u201eSvjedoci romskoga slobodarstva\u201c i \u201eGroblja bez granica\u201c uvode \u010ditaoca u prostor \u015be\u0107anja smrti, naslje\u0111a i dostojanstva. Ov\u0111e se vidi da interkulturalizam ne pripada samo \u017eivotu, ve\u0107 i \u015be\u0107anju na mrtve. Ste\u0107ci, romsko slobodarstvo i groblja bez granica postaju znakovi zajedni\u010dke sudbine. Oni govore da je kultura jednog prostora najplemenitija onda kada je sa\u010duvana od svih naroda koji tu \u017eive i dijele i dobro i zlo.<\/p>\n\n\n\n
Zavr\u0161na cjelina \u201eVi\u0161eglasje u notama\u201c zaokru\u017euje knjigu kroz muziku. Tekstovi \u201eGusle na\u0161e\u201c, \u201ePjevanje uz tepsiju\u201c i \u201eOd sevdaha ljep\u0161e pjesme nema!\u201c pokazuju da pjesma \u010desto uspijeva tamo \u0111e govor zastane. Muzika u ovoj knjizi predstavlja sna\u017ean na momente i jedinstven spoj identiteta, emocije i uspomena. Gusle, tepsija i sevdalinka predstavljaju razli\u010dite muzi\u010dke (pravce), ali zajedno \u010dine zvu\u010dnu sliku Crne Gore i prostora koji su oblikovali. U njima se \u010duva juna\u0161tvo, bol, ljubav, \u010de\u017enja, porodi\u010dno patnja, zavi\u010dajna tuga i radost susreta.<\/p>\n\n\n\n
Me\u0111u najljep\u0161im primjerima iz knjige nalazi se uvodna pri\u010da o vakufskom zemlji\u0161tu na kojem je po\u010detkom XX vijeka izgra\u0111ena pravoslavna vjerska \u0161kola za djecu. Taj dokument ne pripada samo osmanskoj arhivskoj gra\u0111i, niti se mo\u017ee svesti na lokalnu bilje\u0161ku iz pro\u0161losti Bijelog Polja. On ima \u0161ire zna\u010denje pokazuje da je zajedni\u010dki \u017eivot na ovim prostorima imao svoje pravne, moralne i svakodnevne oblike mnogo prije nego \u0161to su pojmovi tolerancije i interkulturalizma postali dio savremenog javnog govora. On je dokaz da je pravno ure\u0111ena saradnja izme\u0111u vjerskih zajednica postojala kao stvarna praksa, da se zajedni\u010dki \u017eivot nije gradio isklju\u010divo na formalnim pozivanjem na toleranciju, nego na konkretnim postupcima. Vakuf, kao institucija op\u0161teg dobra, ov\u0111e postaje prostor susreta islamske i pravoslavne zajednice, dokaz da se duhovna plemenitost ne zatvara u jednu konfesiju. U takvom primjeru \u0160aboti\u0107 prepoznaje ranu formu interkulturalne prakse, onu koja nije nastala iz savremenih evropskih projekata, ve\u0107 iz \u017eivotne potrebe ljudi da opstanu zajedno i da, uprkos razlikama, jedni drugima omogu\u0107e dostojanstven \u017eivot.<\/p>\n\n\n\n
Sna\u017ean primjer predstavlja i pri\u010da o Njego\u0161evim perjanicima Albancima. Ona na jednostavan, ali izuzetno uvjerljiv na\u010din ru\u0161i pojednostavljene slike o pro\u0161losti. Danas smo (na\u017ealost) \u015bedoci vremena koje se \u010desto tuma\u010di samo kroz sukobe i antagonizme, \u0160aboti\u0107 pokazuje da su pripadnici albanskog plemena Hoti imali svoje ljude me\u0111u vladi\u010dinim perjanicima na Cetinju. Taj podatak govori o povjerenju, o politi\u010dkoj mudrosti, o sposobnosti jednog vremena da, uprkos o\u0161trim granicama, prepozna li\u010dnu vrijednost, hrabrost i \u010dast. U toj slici Cetinja, perjanika i albanskog imena u vladi\u010dinoj pratnji, prepoznaje se slo\u017eena Crna Gora, mnogo bogatija od naknadnih ideolo\u0161kih pojednostavljenja.<\/p>\n\n\n\n
Izuzetno sna\u017ean primjer jeste i pri\u010da o Hasan-agi Ferovi\u0107u i njegovoj odbrani Manastira De\u010dani. Kada su u vremenu nemira sakralni objekti pravoslavnog stanovni\u0161tva bili ugro\u017eeni, Hasan-aga nije izabrao lak\u0161i put priklanjanja masi, nego put karaktera. Sa svojim Plavljanima stao je u za\u0161titu manastira koji nije bio njegov po vjeri, ali jeste bio njegov po ljudskosti. U tom postupku sadr\u017eana je velika moralna snaga ove knjige tu\u0111a svetinja ne prestaje biti svetinja zato \u0161to pripada drugoj vjeri. Naprotiv, odnos prema tu\u0111oj svetinji \u010desto je najta\u010dnija mjera sopstvene vjere, \u010dasti i \u010dovje\u010dnosti.<\/p>\n\n\n\n
Posebno mjesto u knjizi ima Hamid efendija Kurtovi\u0107, \u201eSikter efendija\u201c, \u010dovjek koji se suprotstavio zlu onda kada je ono tra\u017eilo sau\u010desni\u0161tvo. Njegov otpor i njegovo odbijanje da proka\u017ee kom\u0161ije pravoslavce predstavljaju jedan od onih moralnih vrhunaca koji pokazuju da vjerski autoritet vrijedi samo onda kada je u slu\u017ebi \u010dovjeka. \u0160aboti\u0107 u toj pri\u010di ne vidi samo (te\u0161ki ali nadasve \u010dasni) postupak jednog imama, nego eti\u010dki model pona\u0161anja u vremenu sloma. Hamid efendija postaje figura savjesti, dokaz da \u010dovjek pokazuje eti\u010dku dimenziju svoje li\u010dnosti.<\/p>\n\n\n\n
Jedna od najneobi\u010dnijih i najljep\u0161ih slika u knjizi vezana je za Pivski manastir i predanje o klanjanju pred freskom. Tu se otvara gotovo poetski prizor susreta hri\u0161\u0107anskog i islamskog duhovnog senzibiliteta u istom prostoru molitve. \u0160aboti\u0107 tu ne tra\u017ei senzaciju, ve\u0107 smisao. U Bo\u017eijem hramu, bez obzira kojoj religiji pripadao, \u010dovjek se obra\u0107a Stvoritelju. Zato ta pri\u010da nadilazi uske konfesionalne okvire i ulazi u prostor univerzalne duhovnosti. Ona pokazuje da svetinja mo\u017ee biti mjesto susreta, a ne razdvajanja, ukoliko joj \u010dovjek pristupi sa po\u0161tovanjem.<\/p>\n\n\n\n
Vrijedna pa\u017enje je i pri\u010da o crkvi-d\u017eamiji u Ulcinju, jednom od najupe\u010datljivijih simbola slo\u017eene kulturne istorije grada. Taj spomenik je zapis o promjenama vremena, o dodiru Istoka i Zapada, o fragmentima ulcinjskog trajanja i o \u010dinjenici da se na jednom prostoru mogu \u010duvati tragovi vi\u0161e duhovnih i kulturnih horizonata.<\/p>\n\n\n\n
Dragocjena je i pri\u010da o Gusinju, \u0111e se u jednoj ulici, na kratkom rastojanju, nalaze sakralni objekti islamske, pravoslavne i katoli\u010dke tradicije. To je \u017eiva slika (one Crne Gore u koju duboko vjerujem). Vezirova d\u017eamija, crkva Svetog \u0110or\u0111ija i katoli\u010dka crkva govore da se su\u017eivot ne stvara velikim rije\u010dima, nego svakodnevnim po\u0161tovanjem, mjerom u pona\u0161anju i svije\u0161\u0107u da se tu\u0111a molitva ne do\u017eivljava kao opasnost, nego kao dio zajedni\u010dkog ambijenta.<\/p>\n\n\n\n
Posebno lijepu ali duboku snagu ima pri\u010da o izvoru Kisjela voda u Bijelom Polju. Taj izvor je prikazan kao mjesto \u0111e su se susretali pravoslavci, muslimani i drugi ljudi, \u0111e su se preplitale molitve, zahvalnosti, \u0107utanja, narodni sabori, vijesti, prijateljstva i svakodnevne potrebe. Voda u toj pri\u010di krijepi svakoga bio hri\u0161\u0107anin, musliman, katolik, jevrej. Upravo zato izvor postaje metafora zajedni\u010dkog \u017eivot: dolazi iz dubine, prima razli\u010dite ljude i pod\u015be\u0107a da se ono najva\u017enije \u010desto nalazi u jednostavnim oblicima \u017eivota.<\/p>\n\n\n\n
Sna\u017ena je i cjelina posve\u0107ena ste\u0107cima, kamenim (ornamentnim) \u015bedo\u010danstvima trajanja. Ste\u0107ci u \u0160aboti\u0107evoj knjizi su ne samo istorijska ve\u0107 i duhovna veza izme\u0111u \u017eivih i umrlih, izme\u0111u razli\u010ditih<\/p>\n\n\n\n
kulturnih ambijenata i izme\u0111u naroda koji su dijelili isti prostor. Njihova vrijednost nije samo arheolo\u0161ka, nego i simboli\u010dka. Oni pokazuju da zajedni\u010dka ba\u0161tina \u010desto pripada svima upravo zato \u0161to je niko ne mo\u017ee potpuno prisvojiti samo za sebe.<\/p>\n\n\n\n
Posebno lijepo odjekuju i zapisi o sevdalinci. \u0160aboti\u0107 pokazuje da se zajedni\u010dki \u017eivot gradi i u melodiji, glasu, ritmu, slavlju, \u017ealosti i \u015be\u0107anju. Sevdalinka, koja se pjevala i \u010duvala u Podgorici, Bijelom Polju, Plavu, Gusinju, Ro\u017eajama i drugim sredinama, postaje kulturni dragulj Crne Gore. Ona prelazi granice identiteta i ulazi u du\u0161u. Ne mo\u017ee se zatvoriti u jednu zajednicu, jer je prihvataju svi koji u njoj prepoznaju \u010de\u017enju, ljubav, tugu i ljepotu.<\/p>\n\n\n\n
Kada se sadr\u017eaj knjige pogleda u cjelini, jasno se vidi da je \u0160aboti\u0107 napisao obi\u010dnu sna\u017eno promi\u0161ljeno komponovano djelo o etici zajedni\u010dkih prostora. Svako poglavlje otvara jednu arabesku \u017eivota istoriju, jezik, vjerovanje, predmet, instituciju, porodicu, svetinju, groblje, pjesmu. Zbog toga ova knjiga ima rijetku \u0161irinu. Ona pokazuje da se multikulturalizam ne nalazi samo u velikim rije\u010dima, nego u malim dokazima \u017eivota. U jednom dokumentu, u jednoj pjesmi, u jednom obi\u010daju, u jednoj za\u0161titi tu\u0111e svetinje, u jednom porodi\u010dnom trovjerstvu, u jednom groblju, u jednoj sevdalinci.<\/p>\n\n\n\n
Zato sadr\u017eaj knjige \u201eKad druga\u010diji postane bli\u017enji\u201c treba \u010ditati kao pa\u017eljivo razvijenu dramaturgiju su\u017eivota. Od predgovora i uvoda, preko pri\u010da o moralnim ljudima, jeziku, vjerovanjima, institucijama, svakodnevnim susretima, sje\u0107anju i muzici, autor gradi jednu slo\u017eenu, uvjerljivu i sna\u017enu sliku Crne Gore kao prostora u kojem Druga\u010diji ne mora biti udaljeni stranac. On mo\u017ee postati bli\u017enji onda kada ga vidimo bez predrasude, kada mu priznamo dostojanstvo i kada shvatimo da je upravo u razlici sadr\u017eana jedna od najdubljih vrijednosti na\u0161e zajedni\u010dke istorije. U tome je posebna snaga ove knjige. Ona ne govori samo o onome \u0161to je bilo. Ona pita \u0161ta smo danas spremni da sa\u010duvamo. Ona nam autenti\u010dno i nadasve mudro pokazuje kako su se razlike \u017eivjele, po\u0161tovale i pretvarale u moralni kodeks zajednice. Zato je \u0160aboti\u0107evo djelo dragocjen prilog savremenoj Crnoj Gori, zemlji koju pored Crnogoraca krase Albanci, Bo\u0161njaci, Hrvati, Srbi, Romi, Muslimani i drugi narodi. Ova knjiga \u015bedo\u010di da je najljep\u0161a Crna Gora upravo ona u kojoj se \u010dovjek ne mjeri samo po imenu, vjeri ili porijeklu, nego po sposobnosti da drugoga prepozna kao bli\u017enjeg.<\/p>\n\n\n\n
Zato je \u0160aboti\u0107eva knjiga va\u017ena upravo danas, kada se u Crnoj Gori svaka razlika pre\u010desto pretvara u povod za sumnju, prebrojavanje i udaljavanje \u010dovjeka od \u010dovjeka. Njena vrijednost nije u tome \u0161to lijepo govori o su\u017eivotu, nego u tome \u0161to pokazuje da je taj su\u017eivot imao lice, ime, rizik i cijenu. U pri\u010dama koje donosi, Druga\u010diji nije apstraktan pojam iz nau\u010dnih rasprava, nego kom\u0161ija, putnik, vojnik, imam, sve\u0161tenik, \u010dasna sestra, zanatlija, doma\u0107in, \u010dovjek koji u presudnom trenutku ne pita prvo ko je koje vjere i naroda, nego \u0161ta je \u010dasno u\u010diniti. Zato ova knjiga ne ostaje u pro\u0161losti. Ona ulazi u na\u0161 dana\u0161nji javni \u017eivot kao polako, ali te\u0161ko pitanje: jesmo li jo\u0161 sposobni da tu\u0111u svetinju po\u0161tujemo bez ra\u010dunice, tu\u0111u pjesmu \u010dujemo bez podozrenja, tu\u0111i obi\u010daj razumijemo bez straha i tu\u0111e ime prihvatimo bez potrebe da ga smanjimo pred svojim? \u0160aboti\u0107 nas ne u\u010di lijepom optimizmu, nego odgovornosti. Pokazuje da se povjerenje me\u0111u ljudima ne ru\u0161i odjednom, ali ni ne obnavlja velikim rije\u010dima. Povjerenje se ne \u010duva rije\u010dima koje lijepo zvu\u010de, nego obrazom u svakodnevici na\u010dinom na koji se u\u0111e na tu\u0111i prag, \u0107uti pred tu\u0111im mezarjem-grobljem, po\u0161tuje tu\u0111a dova-molitva, saslu\u0161a tu\u0111a pjesma i ne vrije\u0111a tu\u0111a rana. Kad se ta mjera izgubi, Crna Gora vi\u0161e nije \u0161iroka ni za sebe ni za druge. Kad se ta mjera sa\u010duva, onda Druga\u010diji ne stoji preko puta nas, nego uz nas, tada zajedni\u010dki prostor nije samo zemlja na kojoj \u017eivimo, ve\u0107 naljep\u0161a ruka pru\u017eena da jedni drugima ne smijemo poni\u0161titi ni ime, ni vjeru, ni \u015be\u0107anje, ni dostojanstvo.<\/p>\n\n\n\n
Kao knji\u017eevnik i \u010dovjek koji duboko vjeruje u gra\u0111ansku, multikulturnu i interkulturalnu Crnu Goru, ponosan sam \u0161to je Sait \u0160. \u0160aboti\u0107 napisao ovu vrijednu i potrebnu knjigu. \u201eKad druga\u010diji postane bli\u017enji\u201c nije samo doprinos jednoj temi, jednom prostoru ili jednom izdava\u010dkom poduhvatu. To je knjiga koja pripada Crnoj Gori u njenom najplemenitijem zna\u010denju: Crnoj Gori<\/p>\n\n\n\n
susreta, kom\u0161iluka, uzajamnog po\u0161tovanja i zajedni\u010dkog \u017eivota. \u0160aboti\u0107 u ovom djelu pokazuje da gra\u0111anska Crna Gora nije nastala iz savremenih govora i naknadnih tuma\u010denja, nego da ima svoje duboke tragove u istoriji. Upravo zato ova knjiga ima posebnu snagu. Ona ne uljep\u0161ava pro\u0161lost, ve\u0107 iz nje izdvaja one trenutke u kojima je \u010dovjek bio ve\u0107i od podjela, straha i naslije\u0111enih granica. Ponosan sam \u0161to se me\u0111u nama nalaze autori poput Saita \u0160. \u0160aboti\u0107a, istra\u017eiva\u010di koji ne pi\u0161u da bi ponovili ono \u0161to je ve\u0107 poznato, nego da bi iz zaborava vratili ono \u0161to je dru\u0161tvu neophodno. Njegova knjiga nas pod\u015be\u0107a da Crna Gora nije velika po \u0161irini prostora, nego po mogu\u0107nosti da u tom prostoru zajedno \u017eive razli\u010dita imena, vjere, jezici, obi\u010daji. A takve knjige ne prolaze kroz vrijeme neopa\u017eeno. One ostaju kao \u015bedo\u010danstvo da je Druga\u010diji postajao bli\u017enji onda kada je \u010dovjek imao dovoljno obraza da u drugome ne vidi prijetnju, ve\u0107 Bo\u017eije stvorenje i ravnopravnog saputnika zajedni\u010dkog \u017eivota.<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Pi\u0161e: Bo\u017eidar Proro\u010di\u0107, knji\u017eevnik<\/p>","protected":false},"author":19,"featured_media":981452,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"footnotes":""},"categories":[11],"tags":[188,34072],"naslovna":[],"class_list":["post-981451","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-kultura","tag-crna-gora","tag-sait-sabotic"],"acf":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/gradski.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/981451","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/gradski.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/gradski.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/gradski.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/users\/19"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/gradski.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=981451"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/gradski.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/981451\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":981453,"href":"https:\/\/gradski.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/981451\/revisions\/981453"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/gradski.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media\/981452"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/gradski.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=981451"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/gradski.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=981451"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/gradski.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=981451"},{"taxonomy":"naslovna","embeddable":true,"href":"https:\/\/gradski.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/naslovna?post=981451"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}