Na „San Siru“ je Milan imao sve što ozbiljan klub može da poželi u posljednjem kolu. Domaći teren, protivnika bez rezultatskog imperativa, prednost iz drugog minuta, sezonu bez evropskih obaveza i raspored koji mu je kroz godinu ostavljao dovoljno prostora da radi, popravlja, uigrava i gradi. Imao je i ono najvažnije: sudbinu u svojim rukama.
A onda je izgubio od Kaljarija.
Ne od Kaljarija koji se borio za opstanak, ne od ekipe kojoj je svaka lopta bila pitanje života i smrti, već od Kaljarija kojem na tabeli više ništa suštinski nije trebalo. I baš zato je poraz Milana još teži. Kaljari je igrao hrabro, pošteno i takmičarski, kao da mu treba sve.
U zemlji u kojoj se posljednja kola često gledaju kroz sumnjičave naočare, to je bila mala lekcija profesionalizma. I, da se ne lažemo, rečenica koju bi trebalo uramiti i okačiti pred svako posljednje kolo CFL-a: utakmica bez pritiska ne smije da bude utakmica bez obraza.
Milan je poveo preko Aleksisa Salemakersa, ali je Kaljari već do 20. minuta izjednačio preko Đenara Borelija, a u 57. minutu Huan Rodriges glavom pogodio za 2:1. Od tog trenutka „San Siro“ više nije bio stadion koji gura svoj tim ka Ligi šampiona, već sudnica. Na klupi je sjedio Masimilijano Alegri, trener koji najbolje poznaje italijanski pragmatizam, ali je njegov Milan u najvažnijoj večeri sezone izgledao kao ekipa kojoj ni pragmatizam ni kvalitet nijesu mogli da daju smisao.
I zato udarac ne ide samo na Alegrija, iako ide prvo na njega. Njegov fudbal može da bude ružan, ali mora da bude funkcionalan. Može da bude oprezan, ali mora da bude efikasan. Može da bude dosadan, ali mora da donosi rezultat. Ove sezone Milan nije igrao Evropu, nije imao ritam četvrtak-nedjelja, nije živio u avionima, nije trošio noge po gostovanjima od Lisabona do Istanbula. Imao je jednu utakmicu nedjeljno i zadatak koji je za klub te veličine morao da bude minimum: povratak u Ligu šampiona.
Ni to nije uspio.
Zato odgovornost ne može da ostane samo na treneru. Milan je klub koji je posljednjih godina prečesto pokušavao da izgleda pametnije od vlastite istorije. Vlasnici su pričali jezikom projekata, održivosti, brenda i modernog sportskog menadžmenta, ali na terenu se u maju vidjelo nešto mnogo prostije: ekipa bez jasne hijerarhije, bez autoriteta, bez kontinuiteta i bez one vrste gladi koja pravi razliku kada više nema vremena za popravni. Veliki klubovi mogu da promaše sezonu. Problem je kada promašaj počne da izgleda kao posljedica sistema, a ne kao slučajnost.
Dok se Milan gušio u vlastitoj nervozi, Roma je na „Bentegodiju“ uradila ono što veliki klub mora da uradi kada mu se ukaže šansa. Nije bilo lako, nije bilo čisto, nije bilo bez drame, jer Roma rijetko kada bilo šta uradi bez drame, ali je bilo dovoljno. Verona je ostala sa igračem manje, Donjel Malen je promašio penal, pa odmah zatim reagovao i pogodio za 1:0. Taj detalj je vjerovatno najbolja slika Romine sezone: najprije srce zastane, onda lopta ipak završi u mreži.
Malen je bio silan kada je Romi bilo najpotrebnije. Ne samo golom, nego energijom napadača koji je u drugom dijelu sezone postao rješenje za mnoge napadačke probleme „vučice“. A onda je u nadoknadi došao trenutak za Stefana El Šaravija. Dibala je povukao kontru, pronašao prostor, a El Šaravi pogodio za 2:0 i potvrdio Romi povratak u Ligu šampiona poslije osam godina. Ako je to zaista bio njegov oproštaj od Rome, teško je smisliti bolju sliku: gol u nadoknadi, mjesto u Ligi šampiona i još jedan kadar u kojem „Faraon“ ostaje dio romantične, nervozne i uvijek malo pretjerane rimske priče.
Roma je preživjela sezonu u kojoj je djelovala spremno da samu sebe saplete u svakom mogućem trenutku. Preživjela je padove, pritisak, unutrašnje sumnje i onaj vječiti osjećaj da se oko „Olimpika“ nikada ne može mirno dočekati maj. Ali posljednje kolo nije pitalo za estetiku. Pitalo je samo za rezultat. Roma ga je imala.
Ipak, najljepša priča ove Serije A dolazi sa jezera. Komo je pobijedio Kremoneze 4:1 i pretvorio sezonu iz odlične u istorijsku. Tim Seska Fabregasa došao je do Lige šampiona ne kao egzotična epizoda italijanskog fudbala, već kao projekat koji ima glavu, rep i jasnu fudbalsku ideju. Komo nije bajka bez novca, to bi bilo prejednostavno i netačno. Ali je zdrav zato što novac ne izgleda kao vatromet za jednu noć, već kao gorivo za sistem koji zna šta hoće.
Fabregas je napravio ekipu koja igra hrabro, organizovano i moderno, bez kompleksa ni pred većima ni pred starijima. Komo je kroz sezonu djelovao kao klub koji raste prirodno, iako brzo.
Nije se ponašao kao turista u gornjem domu Serije A, već kao neko ko je došao da tu ostane. Pobjeda u Kremoni, uz golove Hesusa Rodrigesa, Tasosa Duvikasa i Lukasa da Kunje, bila je završni potpis na jednu od najzdravijih priča evropskog, ne samo italijanskog fudbala.
Na kraju i pored odlaganja i navijačkih nereda u Torinu, na derbiju Torino – Juventus, taj meč ima samo tabelarni značaj, odnosno hoće li Juventus biti iznad ili ispod „rosonera“.
Zato je posljednje kolo Serije A bilo mnogo više od raspodjele mjesta za Ligu šampiona.
U njemu je Milan vidio sve što ne želi da prizna. Da ime ne igra, da istorija ne brani prekide, da „San Siro“ ne postiže golove sam, da sezona bez Evrope nije alibi za umor nego optužnica kada se završi bez Lige šampiona. Alegri je izgubio osnovni argument. Vlasnici su izgubili još jedan dio povjerenja. Igrači su izgubili pravo da se kriju iza priče o pritisku.
Roma je vidjela da i haotičan klub može da nađe trenutak jasnoće kada ima igrače koji znaju šta znači težina dresa. Komo je vidio budućnost i odmah zakoračio u nju.
A Kaljari? Kaljari je možda u cijeloj ludnici imao najmanje na papiru, ali je ostavio najvažniju poruku. Fudbal je najpošteniji kada i oni kojima „ne treba“ igraju kao da im treba sve.
