Dva – tri lica traže pisca
Famoznu „Porodicu“ još nisam pogledao. Ali me reagovanje na ovu TV seriju koja pokriva nekoliko posljednjih dana u životu porodice Slobodana Miloševića prije domaćinovog izručenja Hagu podsjetilo na jednu davnu priču koju ovim povodom vrijedi evocirati. 1938. godine snimljen je film „Marie Antoinette“. O onoj, dakle, notornoj kraljici čiji će nježni vrat završiti pod sječivom giljotine. Sjeća se francuska kritičarka, Vera Volman, kako je taj film poslije, u nekom terminu Kanskog festivala naknadno predstavljen publici. Sjedi Vera okružena dvjema damama. Te kad Tyrone Power u ulozi kontea Axel von Fersena svim silama pokušava da od sankilota spase ljubljenu Marie Antoinette što je igra Norma Shearer, desna dama se naginje preko Vere te lijevoj koja glasno šmrca utješno šapuće „Vidjećeš, na kraju će je spasiti.“
Nekako tako zamišljam i Ivicu Dačića, aktuelnog predsjednika Skupštine Srbije kako u idili svog doma prati seriju ”Porodica ”. Počastio nas je, naime, ovih dana burnom reakcijom na taj TV uradak. Zbog onoga što nam je velikodušnošću medija prenijeto moguće je zamisliti malu scenu u porodici Daćić. Kako se na TV ekranu bliži posljednja epizoda, tj. fatalni, historijski nepobitan čin, Ivica Dačić je sve sentimentalniji. Kad ga oda jecaj , vjerna druga dodaje maramicu i u polušapatu tješi, na historijsku nepravdu osjetljivog Ivicu. Možda i rečenici ”Vidjećeš, na kraju će se spasiti”, u ovoj ljupkoj intimnoj sceni ima mjesta. Te se Ivica Dačić na tren prepusti infantilnoj nadi da će se u posljednjoj epizodi pojaviti , recimo vanzemaljci i Slobodana i njegovu milu porodicu odnijeti na neko ”lepše i pravednije mesto.” Rečeno poezijom famoznog Branka Kockice „U jedno carstvo… gde caruje drugarstvo, gde je sve lepo, sve nežno, tamo su kuće od čokolade, prozori su od marmelade, tamo svako radi ono šta hoće, tamo raste svako voće.“ Samo je Branko Kockica zaboravio dodati ključnu stavku u opisu takvog , Dačiću dragog mjesta. Zaboravio dodati da to je i carstvo ”gde nema groznog Haškog tribunala.”
Avaj, u stvarnosti ga ima. Bogu hvala, ima. Te je prije no pogledate TV seriju ”Porodica” uputno podsjetiti se makar jedne scene zabilježene u tom Tribunalu. Gdje je netom doveden, očima Carle del Ponte viđen i opisan vožd Slobodan Milošević.
U memoarima Carle del Ponte stoji da se prvi susret desio ujutro, prvog utorka, u julu 2001. Slobodan Milošević je, da prosti epski balkanski senzibilitet, ovdje ledeno sveden na – slučaj IT-99-37-I, trećeg jula 2001. U sudnici je to trajalo svega dvanaest minuta. Del Ponte se sjeća da nikako nije mogla povezati medijsku sliku Miloševića kao „balkanskog krvnika“ s onim što se dešavalo pred njom: trbušast, nadut čovjek koji je trapavim koracima ušao u sudnicu.
Ona je, tvrdi u knjizi, zamolila sekretara suda Hansa Holthausa da joj organizuje nekoliko minuta nasamo sa Miloševićem. Ovo je bila njena praksa . Da se sa svim optuženim sretne prije početka suđenja. Iz razloga bezbjednosti ovaj susret face-to-face desio se u sudnici odmah nakon su je napustili sudije i predstavnici tužilaštva i odbrane. Sjedila je za stolom kada je par ljudi iz obezbjeđenja dovelo Miloševića. On se osvrtao oko sebe izbjegavajući direktan kontakt očima. „Predstavila sam se objašnjavajući procedure i pravo da tražim razgovor: Spremna sa na razgovor odmah jer vi imate toliko mnogo da kažete.”
Tek je tada Milošević pogledao u oči i kako piše del Ponte: pokušavao da je imperesionira i dominira razgovorom kao da je još uvijek predsjednik, šef države, još uvijek komandant ili „capo dei capi“ prihvatajući je samo zato jer to nikako nije mogao izbjeći. ”Savršeno razumijem pravila procedura”, rekao je na engleskom, dodajući, da može odbiti da odgovara na njena pitanja. „Sjedila sam uspravno kamenog lica. Tada je okrenuo glavu i nastavio govoriti na srpskom“.
Toliko o Miloševiću pred moju nakanu da ga pogledam u igranoj formi, na TV ekranu. A sad mala digresija. Pišem iz Sarajeva i pretpostavljam da je do regiona u posljednje vrijeme najjače stigao narativ o izboru sarajevskog gradonačelnika. Izbor je bio skoro pa dogovorena stvar. Bogić Bogićević. Budući su stasale generacije koje ne moraju obavezno znati o kome je riječ, evo kratkog podsjećanja. Bogićević je kao član saveznog Predsjedništva početkom marta 1991. bio presudni glas zahvaljujući kojem je spriječeno uvođenje vanrednog stanja u SFRJ i prepuštanje vlasti Armiji. ”Srbin sam, ali ne po profesiji.” , ostala je zabilježena Bogičevićeva izjava.
Takav je Bogićević u Sarajevu koje se još uvijek voli pohvaliti multikulturom, prethodno javno i euforično najavljivan kao novi gradonačelnik, kandidaturu na koncu odbio. Prethodio je postupak prljave političke kombinatorike . Ono zbog čega ovdje pominjem Bogićevića jeste detalj koji sam zapazio u njegovom intervjuu datom nakon što je pristao na kandidaturu. Na pitanje da li bi, da je bio u prilici, potpisao Dejtonski sporazum Bogić odgovara: „Ne bih“. To ponavlja sa uvjerenjem i strašću osobe koja vrijednost ljudskog života mjeri iz ugla vječnosti. „Nisam potpisao ni u Beogradu“, dodao je lakonski. Intimno mislim da je analitičarska javnost olako prešla preko Bogićevićevog „NE Dejtonu“, ne prepoznajući u njemu nagaznu minu koja će Bogića smaći sa skoro već osvojene pozicije. Otom- potom, pisaću o tome ako bude junačkog zdravlja.
Za sada, zadržaću se na pomenutom Dejtonu. Sporazum je ključno potpisao notorni trojac -Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Treći je ovih dana, rekoh, zaživio na malom ekranu kao igrani lik. U petodjelnoj seriji. Vrijedi podsjetiti da je prvi potpisnik kao igrani lik ranije zaživio u šestodjelnoj turskoj seriji. Nekako po impliciranoj logici očekivati je igranu seriju o Tuđmanu, makar u četiri nastavka.
Turska serija ” Alija” je bh javnost prilično zabavila izletima u nadrealnu fikciju kakav je recimo onaj kad javljaju da je ranjen Izetbegovićev sin Bakir. Upućeni gledalac, međutim, ne može da dokonta kada je to i kako je to ranjen Bakir Izetbegović. Dapače, odavno kola, lično mislim karikaturalna i zlonamjerna anegdota, da je sin velikog oca u vrijeme sarajevske opsade čuvan u trezoru Narodne banke.
Ali kad ranjavanje ode u film, teško ga je opovrgavati. U nekom ambicioznijem pristupu valjalo bi citirati teoretičara koji kaže: Opasnost igranih sadržaja sa historijskom tematikom je u tome što s vremenom zamijene historijsku stvarnost.
Naslov ovog teksta, naravno, aludira na naslov „Šest lica traži autora“ (tal. Sei personaggi in cerca d'autore) – dramu Luigija Pirandella. Evo je prošlo tačno sto godina od kada je ta drama napisana i premijerno izvedena – 1921. godine . U historiji drame vodi se kao metateatralna drama o odnosu autora i njegovih likova. Isprepliću se dvije radnje i dvije stvarnosti. Glumci i režiser pripremaju probu drame kad na scenu upada grupa od šest osoba. Zahtijevaju da se izvede drama prema njihovom stvarnom životu. Glumci i režiser pristaju i kreće svojevrsna uzurpacija stvarnog života nad fikcijom. Šest „stvarnih ljudi“ sami sebe glume. Stvarnost postaje iluzija, a iluzija postaje stvarnost.
Pirandello je 1934. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Tamna strana narativa o ovom slavnom piscu je nedvojbena podrška fašističkoj vladi. Čak joj je i Nobelovu medalju poklonio. ”Fašist sam, jer sam Italijan. ”, ostaje zabilježena neslavna rečenica koju je izgovorio. Da ne bude prejaka analogija ako pretpostavim šta je nad sudbinom Miloševića raznježeni Ivica Dačić osobi koja mu je dodala maramicu rekao? Naime :” Miloševićevac sam, jer sam Srbin.”
