Foto: AP/arhiva
U danu kada je u Varšavi, sa pravom, kako se moglo zaključiti na licu mjesta, osramoćen diplomatski predstavnik Rusije Sergej Andrejev jer je, uprkos oštrom protivljenju gradonačelnika glavnog grada Poljske Rafala Tšaskovskog planirao povorku „besmrtnog puka“, 1,300 kilometara dalje, u Beogradu, diplomatski predstavnik Rusije u Srbiji ne samo da nije naišao ni na sličan otpor, već su njegov glas i uloga u političkom životu Srbije itekako važni i slušani.
Na provokaciju ruskog diplomate tokom posjete sovjetskom vojnom groblju u varšavskoj četvrti Mokotov besni građani Varšave reagovali su tako što su ispolivali Andrejeva crvenom farbom, koja simbolizuje stradanja u Ukrajini kao posljedica ruske ratne mašine.
Za to vrijeme, ruski ambasador u Srbiji Aleksandar Bocan-Harčenko, bez bojazni od ikakvog izliva bijesa, predvodio je na Dan Evrope povorku od više stotina građana u glavnom gradu Srbije slaveći rusku agresiju i zločine režima u Kremlju.
Na čelo kolone bio je veliki transparent „Besmrtni puk Beograd“ i predsjednik Rusije Vladimir Putin od kartona, kao i veliko latinično slovo „Z“.
U Poljskoj nema „pravde“ za one koji danas ponavljaju ista zlodjela viđena tokom Drugog svjetskog rata. Jednostavno, nema razumijevanja za ikakvu podršku ruskoj agresiji.
Osjetilo se to i tokom posjete beogradskih novinara Ministarstvu kulture Poljske gdje nas je predstavnica iz Nacionalnog instituta za kulturno nasleđe, kada je čula da smo iz Srbije, dva puta pitala podržavamo li ruski rat u Ukrajini.
Poljaci se ne daju zavarati jer, kako ističu „vrlo dobro pamte istoriju Sovjetskog Saveza“.
Solidarnost sa Ukrajincima je vidljiva u svakom kutku ove države.
I nije u pitanju samo ikonografija boja – žuto plavi bicikli koji se iznajmljuju u centru grada, istaknute ukrajinske zastave na balkonima, plavo žute cvetne aleje…
Već konkretna dela i akcije – od gotovo svakodnevnih spontanih humanitarnih akcija omladine po parkovima i ulicama do planskih akcija države. Kako kažu nadležni, za svega nekoliko dana su se organizovali za prihvat izbjeglica iz Ukrajine koje doživljavaju kao „svoje“. Mnoge poljske porodice primile su Ukrajince u svojim domovima dok je država otvorila na hiljade prihvatnih centara širom zemlje.
„Sada smo bar na sigurnom“, priča nam 45.godišnja Oksana Skjopina, jer su u Mariupolju, odakle je došla 8.maja, danima živjeli po skloništima. Ona je nakon osam dana putovanja sa sinom od 15 i ćerkom od 19 godina preko Rusije i baltičkih zemalja, stigla do Varšave u prihvatni centar Nadaržin.
Njen bivši muž je, kaže, u Ukrajini sa svojom porodicom. Tamo su joj i braća. Nije ih skoro vidjela jer je grad podijeljen na dva dijela. Sve je kaže porušeno u Mariupolju koji je prošle godine bio veliko gradilište kada je renoviran i sređen.
Kaže da nisu vjerovali da će rat ovoliko trajati. „Mislili smo da će kao 2014. sve biti gotovo za dvije nedjelje“. Planira da ostane u Poljskoj, da nađe posao. U Ukrajini je radila u metalurškoj fabrici.
U nekom trenutku, kad se steknu uslovi i grad bude za normalan život vratiće se, kaže, u Ukrajinu. Priča da su im Rusi provjeravali telefone u potrazi za bilo kakvom vezom sa „nacistima“ ali da im nisu uzimali dokumenta. Na pitanje šta ako im ne bi dali telefon, kaže: „to onda nije dobro“.
U Poljskoj je, po dogovoru, trebalo da je sačeka prijatelj iz Ukrajine. Nije se pojavio, kaže nam, sa suzama u očima.
Ispred centra Nadaržin otegao se red za hranu. Tri glavna obroka dnevno dobijaju. Niko nije gladan, ni žedan.
Tu su i kupaonice, sve je čisto i pod konac. Za djecu je u ovom prihvatnom centru u Varšavi, koji inače poput Belexpo centra u Beogradu, oganizovana cjelodnevna animacija i radionice.
U krugu centra smo sreli ženu koja nije htjela da se predstavi niti da kaže iz kog je dijela Ukrajine. Ponavlja da to nije ni važno jer je Ukrajina cjelovita i suverena zemlja i da tako treba i da ostane.
Elena je sa tri dječaka stigla iz Donbasa blizu Slovjanska i Kramatorska. Jedan od sinova se sada, ukazuje „boji i vjetra“ jer je doživeo traumu. Bukvalno im je proletjela raketa pored prozora zgrade u kojoj su stanovali na devetom spratu.
Elenini mama i brat su ostali tamo i kaže da je trenutno situacija užasna – „strijeljaju sa svih strana“. Suprug živi i radi u Rusiji, u moskovskoj oblasti. Na pitanje zašto nisu otišli tamo kod njega kaže da ne želi da ide u Rusiju.
Za cijelu situaciju, kako navodi, jedini krivac je država koja je napala Ukrajinu.
Natalija iz Černigova, rođena u Mikolajvu, sa ponosom ističe da je Ukrajinka. U Varšavu je došla je sa ćerkom i troje unučadi. Tri nedelje su živjeli u skloništu bez struje, interneta…
„Imali smo plin do nekog trenutka a onda smo ostali i bez plina i vode“. Priča nam i da je pao projektil blizu ljudi dok su jednog dana stajali u redu za hleb. Stalno su nadletali avioni u periodu od ponoći do 4.30 ujutru“.
Pola sata su imali vremena da se spreme i ukrcaju u autobus za evakuaciju. Zet je na ratištu i sa njim su u stalnom kontaktu. Ni ona nije očekivala da će doći do rata. Planiraju da se vrate.
Zadovoljni su kako su ih prihvatili u Poljskoj kao i mahom većina, među više miliona (brojke govore da je Poljska od početka ruske invazije na Ukrajinu primila više od 3,3 miliona izbjeglica ) koje je ruski rat unesrećio. To je isto toliko miliona ratnih priča i tragedija.
Za neke od njih Poljska je tranzitna zemlja ka ostalim državama Zapada. Glavni pravci organizovanih besplatnih transporta su: Nemačka, Švedska, Španija, Holandija, Italija….
Oni koji se opredijele za stalni ostanak u Poljskoj, po jednostavnoj proceduri prijave, za svako dijete dobijaće mjesečnu pomoć u iznosu od 500 zlota (100 evra). Kao i svako poljsko dijete.
Pojašnjava nam Leh Spravka, vojvoda Lublina, u oblasti Lubelski, jednom od 16 poljskih regiona, cilj je da se „izbeglicama iz Ukrajine obezbede ni veća ni manja prava u odnosu na građane Poljske“.
Novčana pomoć najpotrebnija
Prema podacima UNHCR koje je novinarima iz Srbije u Poljskoj predstavio Rafal Kostrzinski, portparol Visokog komesarijata UN za izbjeglice, tri miliona izbeglica je stiglo u Ukrajinu od 24.februara od čega su 90 odsto žene i djece. Iako neki odlaze u druge zemlje u Poljskoj ih je prema procjenama oko dva miliona.
Poređenja radi, kako je naveo Kostrzinski, početkom marta je zabiljeležen ulazak više od 140.000 izbjeglica iz Ukrajine dok je recimo na vrhuncu migrantske krize 2015. u Evropi dnevno dolazilo oko 13.000 izbjeglica sa Bliskog istoka.
Više od 55,700 se prijavilo (četiri centra za novčanu pomoć u Varšavi, Krakovu, Poznanju a najavljeno je otvaranje u još četiri poljska grada) za novčanu pomoć koja im je u suštini i najpotrebnija.
„Četvoročlana porodica iz Ukrajine tokom prva tri meseca boravka u Poljskoj može dobiti pomoć veću od 1.500 evra, naveo je Kostrzinski.
Nema razlike po nacionalnosti
Šemislav Rembielak, menadžer u jednom tranzitnom centru za izbjeglice u Varšavi, pojašanjava da je u prvim danima kada je pristizao veliki broj izbjeglica iz Ukrajine bilo nužno da se otvaraju centri ne bi li se svim ljudima pružila pomoć, naročito djeci. Navodi da ima iskustva jer je radio sa izbjeglicama u Libanu, Etopiji, Sudanu.
„Ovo nije veliki izazov za mene kao Poljaka da delujem na poljskom tlu, znam mogućnosti svoje zemlje“. Centar je opremljen svim što je ljudima potrebno čim dođu – besplatan wi-fi da se jave svojima, soba za odmor, toalet, voda, hrana, medicinska pomoć, kao i pomoć za kućne ljubimce.
„U prvim danima rata kada su pristizale izbjeglice kada bi ih pitali sta im je potrebno obično bi svi kažu ništa. Nakon nekoliko minuta, sati oni se najčešće „otvaraju“.
Nekome će biti potrebna medicinska pomoć, neko neće ispričati svoju priču, teško je povjeriti se strancu, dodaje. Zato, kaže, i ne pritiskaju nikoga, u njihovom centru nema nikakvih formulara.
„Ovo je čekaonica, nema spavanja i namijenjena je za dnevni prihvat oko 200 ljudi“. Navodi da najveći broj ljudi bira da odlazi u Njemačku, besplatan prevoz je svima obezbijeđen do željene destinacije.
Kaže da je bilo odlazaka i u Kanadi i Australiju. Svaki pojedinac do željene destinacije ima pratnju volontera kako bi se uvjerili da su stigli bezbjedno. Sem Njemačke, tu su i Španija, Portugal, Francuska.
Dobar dio njih ostane u Poljskoj. „Izbjeglice su izbjeglice nema razlike po nacionalnosti. U Poljskoj govore veoma sličan jezik, bliski smo i istorijski. Ja lično imam dosta prijatelja u Ukrajini zato njih i ne doživljavam kao izbjeglice“, navodi Rembielak, koji nam kazuje da više od dvije nedelje nije bio svojoj kući.
Izvor: Danas