Crna Gora prva je država u regionu koja je uvela prevoz pošte automobilom. Bilo je to 9. juna 1903. godine kada je u Podgoricu ušla, za tadašnji svijet, čudna mašina.

Došla je sa Cetinja i u njoj je sjedio Jovo Popović, načelnik pošta i telegrafa u Crnoj Gori.

Taj istorijski događaj nije mogao proteći bez tipičnih podgoričkih šala i doskočica.

U narodu se pročulo da je u grad došla, kako su je Podgoričani nazvali, karoca bez konja.

Znatiželjnici su se brzo okupili ispred pošte, kraj koje je bila parkirana, pa su počeli da zapitkuju Cetinjanina Mila Tomanovića koji je njome upravljao.

„Gdje si učio da goniš ovo čudo bez konja“, bilo je glavno pitanje.

Tomo bi im objasnio da je prije nego li je počeo da upravlja poštanskim automobilom, upravljao “raznim mašinama u Boki”.

„Ovakvu okom vidio nijesam, no, eto, hvala Bogu, dokuturah do Podgorice sa njom zdravo i veselo“, odgovorio je Tomanović Podgoričanima.

Počele su se zbijati šale na račun automobila. U tome su prednjačili fijakeristi i vlasnici teretnih kola koji su u svim mašinama vidjeli konkurenciju.

Prognoze su bile da će automobil jednog dana poći „bos od kud je i došao“. Pričalo se da nije prilagođen uslovima na tadašnjim crnogorskim putevima kojima se pošta razmjenjivala pomoću konja i izdržljivih poštara koji su pješke putovali između gradova.

Tomanović je strpljivo saslušao sve šale i ljubomorne opaske, da bi, kada je krenuo, Podgoričanima rekao Gud baj, a fijakeriste ostavio u dimu.

Građani su stajali u redu i tako ispratili poštanski automobil za Nikšić.

Fijakeristi su, kako kažu hroničari, a prenosi Svetozar Piletić, pravili štete na putevima ne bi li sabotirali automobil.

To ipak nije bilo dovoljno da se “mašina” zaustavi, pa su poštanskim, a vrlo brzo kasnije i putničkim saobraćajem, uspješno povezani Cetinje, Podgorica i Nikšić.

Automobil je nastavio da izaziva oduševljenje kod naroda u sva tri grada, o čemu je u djelu “Crnogorska pošta i poštanske marke” pisao Velimir Vujačić.

“Nije pretjerano reći da stanovništvo Crne Gore nijedan društveni ili javni događaj nije pratilo s tolikom revnošću kao dolazak “karaoca bez konja”.