Piše: Miodrag Vlahović

Ideja Crnogorskog helsinškog odbora za ljudska prava (CHO), koja je potvrđena na nedavnoj koferenciji “Belveder 2021 – uzroci i posljedice”, čiji su organizatori bili dnevni list “Pobjeda” i CHO, da se povede parlamentarna istraga o dešavanjima na Belvederu i Cetinju 4. i 5. septembra 2021, naišla je na promptnu reakciju Socijaldemokrata. 

Ta opoziciona partija će pokrenuti inicijativu u Skupštini Crne Gore da se, saglasno Poslovniku o radu Skupštine Crne Gore, povede parlamentarna istraga u najvišem predstavničkom i zakonodavnom tijelu naše zemlje o svim relevantnim činjenicama, okolnostima, postupcima i dešavanjima koji su doveli do događaja u crnogorskoj prijestonici prilikom nasilne intronizacije poglavara Crkve Srbije u Crnoj Gori. 

Za očekivati je, naravno, da će takvu inicijativu podržati i druge suverenistićke i građanske partije – DPS, SDP i Liberalna partija. Neće biti iznenađenje ako svoje potpise na dokument kojim se traži pokretanje istrage stave i manjinske partije. 

S druge strane, za pretpostaviti je da će otpor takvom predlogu dati partije i koalicije donedavne većine. Mada bi, i iz njihovog ugla i retorike posmatrano, bilo korisno, pretpostavljamo, da se konačno utvrdi o kakvom se to “pokušaju državnog udara” i “terorizmu” radilo. Tj. sa koje strane je bilo tih fenomena i pokušaja. 

Na muci će, neibježno, biti GP URA. Kako glasati, kako se postaviti? Neće im biti lako, nimalo. Što god da kažu – a bilo bi odgovorno & državnički da se pridruže inicijativi – kao građanska, evropska, demokratska i ekološka politička formacija – izložiće sebe kritikama. Njihovo lider, a naš novi premijer, je, u više navrata, tokom i poslije dešavanja na Cetinju/Belvederu, dao jetke i oštre izjave koje su (nikakvoga čuda!) targetirale i optuživale opozicione partije, Predsjednika države, okupljene građane, opozicione medije … Za g. Abazovića tada (a, po svemu sudeći, ni danas) nije bilo nikakve sumnje – napad na policiju je bio uzročnik one i onakve reakcije policije. 

Desant na Cetinje u vojnim helikopterima NATO članice, naoružana sumnjiva “bezjednosno interesantna” lica u Cetinjskom manastiru i ostale neprihvatljive i opasne stvari zabrinule su tadašnjeg potpredsjednika Vlade baš koliko i lažne vijesti da je pucano na policiju i da je bačen Molotovljev koktel. 

(Ovdje nećemo gubiti vrijeme na to zašto se ne oglašava Ombudsman. Ili se ovo ne tiče ljudskih prava? Ministarstvo za ljudska i manjinska prava ima svježeg ministra, pa ćemo njegovu reakciju sačekati. I ako je ne bude, sačekaćemo je.)

Danas, kada je vrijeme afekta, emocija & uzbuđenja prošlo – velikom srećom bez žrtava i težih posljedica – red je da crnogorska politička i intelektualna javnost, uključujići sektor nevladinih organizacija i (slobodne) medije, iskaže svoj jasni odnos prema Belvederu i dešavanjima u Prijestonici u ta dva dana opasnog življenja.

Želimo li, dakle, kao društvo, kao država, kao nacija (svi mi koji živimo u Crnoj Gori i doživljavamo je kao svoju domovinu), kao kultura – da ostavimo rasprave o Belvederu na manifestacije i govore, na žalopojke i kuknjavu? Na mahanje zastavama, zaklinjanje na čast i pravdu? Na nadgovornjavanje ko može i treba da govori na manifestacijama, a ko ne? Na rituale i poruke koji dobro zvuče i lijepo izgledaju, ali nas ne dovode “k poznaniju prava” u vezi jedne teme koja se provlači (bar) kroz stotinu i pedeset posljednjih godina crnogorske istorije, a posebno od nesrećne i tragične 1918. i svega onoga što je slijedilo i što nam se vratilo iz tog zlouporijebljenog NATO helikoptera po svemu sudeći – bez papira, bez pisane naredbe i bez tragova?

Ukoliko su partije nove većine bile ozbiljne i iskrene – a u to nemamo razloga da sumnjamo – onda se njihov stav o odgovornosti za belvederske događaje mora dovesti do kraja. 

Pored aktivnosti Tužilaštva – koje ima obilje indicija, sumnjivih stvari i jasnih dokaza – od kojeg se očekuje da služi svojoj svrsi, baš kao i MUP i Uprava policije – stav javnosti mora, konačno, biti od značaja. 

Ovih dana gledamo kako Javni servis – onaj isti koji je objavio opasnu lažnu vijest da je “pucano na policiju”, i to ujutru, 5. septembra – izmišlja teme i povode i pravi inscenacije kako bi u svoj studio doveo predstavnike srpske crkve da građanima ove zemlje propisuju i pravila o njihovim pravima i o njihovim životima. Zar ne bi bilo logično, sa popovima i hodžama, ako treba, takođe, da se na RTCG povede rasprava zašto se dogodio Belveder, koje su njegovi stvarni i simbolički (propagandni, bezbjednosni, politički, strateški) povodi i razlozi i što se tačno dešavalo u ta dva ili tri dana prošlog septembra? 

Zar niko neče provjeriti razgovore u tzv. “gluvoj sobi”? Tamo se, kažu mnogi, cjenkalo i o tome koliko Crnogoraca “može da pogine”. Velike štete, zar ne – Crnogorci su ionako tu da uzaludno ginu!

Ili smo gluvi i slijepi i nedovoljno pametni da civilizovano i po zakonu sebi i svijetu razjasnimo što se i zašto dešavalo tih dana u crnogorskoj Prijestonici i na istorijskom Belvederu? I u gluvim i negluvim sobama Vlade Crne Gore?

Da se ne lažemo: potrebno nam je to – neophodno, čak – da bismo imali dokaz da smo zaista pametni, hrabri i lojalni našoj jedinoj zemlji, našoj Crnoj Gori. Da ne idemo linijom manjeg otpora, pravcem samodopadanja i neuznemiravanja te i takve crkve, njenih medija i saveznika, i njenih “opasnih” kletvi. 

Ili želimo samo da se junačimo i mašemo zastavama, o novim i starim obljetnicama?