Uncategorized

Piše: Danilo Marunović

Montenegro je jedina država na svijetu u kojoj je isticanje nacionalne zastave odraz nacionalizma. Eto gdje nas je doveo ovaj unikatni model demokratije, u kome je protest protiv agresivne dominacije susjedne države nad našim identitetom zapravo „ekstremizam“. 

Ako su građanski aktivisti „ekstremisti“ kad mašu zastavama i pjevaju, zamislite kako bi nas zvali da se, ne daj bože, usudimo na koncepte poput građanske neposlušnosti. Sve su to pojmovi koje je progresivna omladina učila u školama demokratije, koje sam i pohađao i u kojima sam i sam predavao.

Američka zastava je, na primjer, toliko rabljena u prostoru popularne kulture da je postala jedan od najprepoznatljivijih brendova na planeti. A USA je izvorište slobode. I dalje! 

Američku himnu je Džimi Hendriks svirao na Vudstoku – događaju u kome se sloboda uvaljala u blato, sex i halucinacije. Naša crvena zastava toliki tabu, da kad se okači o nacionalni simol – Cetinjski manastir – izaziva psihozu kod pola parlamentaraca. Daniloviću kreću tikovi, Milačiću proradi manijakalna depresija, Joković zapadne u apatiju i višednevno plakanje, vojvodi Mandiću skoči pritisak, Medojević upada u paranoju „gušter ljudi zavjera“, novinari Vijesti moraju da prekidaju odmore i smišljaju nove podvrste nacionalizma, a urbana omladina iz Bokeške popizdi do te mjere da naruči još jedan dojč i napiše status kako smo svi opterećene seljačine, pa pođu u Zaru da se smire.

Bez obzira na alergiju mnogih na državnu zastavu, samu državu i njenu superstar istoriju naspram koje djeluju kao seoski okupatorski žbirevi (uvijek ih je bilo) i, kako Darko Šuković reče, uvijek je makar za jedan više bilo ovih drugih. 

Bez obzira na moć destruktivne, parapolitičke crkve, lovu, medije i svaku drugu Vućić – Putin logistiku, bez obzira što Delegacija EU među reprezentativnom omladinom pred Borelja postavlja i rusofiličara putinistu Stefana Đukića, koji btw „ne može osuditi opsadu Sarajeva jer je bio u osnovnoj školi tada“, a tom logikom ni Holokaust jer nije bio rođen, normalan dio planete osuđuje i jedno i drugo. 

Bez obzira što polovina „podijeljenog društva“ pripada tom profilu manije obožavanja imperija, osvajača, agresora, a ovdje kod nas je tolerancija na njih podmenuta pod liberalizam, kao građansko, kao pluralitet mišljenja, osuditi agresiju ipak ostaje moralna konstanta i tekovina. 

Bez obzira što su se regionalne velesile, uz podršku onih globalnih, ustremile na male narode i države na Balkanu, i bez obzira što nam čople zemlju, istoriju, ime, bratsku harmoniju sa Albancima i Bošnjacima, i što im sve uspijeva, kroz superiorno organizovanu stratešku intervenciju kroz legalne (ne i legitimne) metode, nije da se nismo već izvlačili iz gorih situacija. 

Bez obzira što je suštinska podijeljenost koja treba da nas zabrine, podijeljenost među suverenistima, sa toliko mnogo sukoba između koncepata građanskog aktivizma, sa toliko različitih ideja kako sačuvati Crnu Goru, ipak, cilj svakom od njih, ostaje isti! 

Iako se i dalje dobro „drži“ taj medijski spin o „srpsko-crnogorskim“ podjelama, dok oni „pametni“ mašu glavama, cvokću nad „primitivizmom tih jadnika koji se dovijeka koškaju“ i nadmeno „lebde“ izvan svega, oni time zapravo pravdaju odsustvo stava i civilizacijske nužnosti na REAKCIJU! 

Korak po korak, vratićemo sve izgubljeno samo ako sačuvamo u sebi ono gospodstveno

Onda, kad se estetika i bazične vrijednosti gaze, oni koji će ih odbraniti treba da formiraju elite, a ne kao uvijek do sad, oni neutralni „srednjaši“. Ali, uprkos i tim kukavicama i interesdžijama, mi zapravo imamo šansu!

Da, imamo šansu! 

Iako matematika i istraživanja govore da se i poltroni i interesdžije množe, naša šansa leži u moralnoj, istorijskoj, civilizacijskoj, ako hoćete kosmičkoj pravdi, koja je na našoj strani! 

Nismo nikoga ugrozili! 

Nismo nikoga etnički čistili i raseljavali! 

Nismo nikome nametali bilo koji komad identiteta! 

Ispada li da zbog toga, jedino crnogorski narod ima emotivni odnos prema zastavi ove naše zajedničke države? 

Znači li to da plaćamo cijenu našeg pacifizma? 

Kakve to poruke šalje, širom Evrope, kad se vidi cijena koju jedan narod plaća, insistiranjem na progresivnoj ideji građanskog? 

Ako smo kao nativni narod ponudili pacifikovanu ideju građanskog zbog naših ostalih narodnosti, kakve šanse uopšte ta ideja ima, naspram moćnih nacionalističkih mašinerija iz okruženja? „Tirjanstvu stati nogom za vrat“?

Ipak, kažem, imamo šansu, ali samo, i isključivo SAMO, ako se dogovorimo oko pravila kojih ćemo se u našem „pokretu otpora“ čvrsto držati. Svi skupa! Uz datu riječ, bez izuzetka! 

Pravila se sama nameću i se svode na:

– Jedinstvo progresivne građanske Crne Gore kao preduslov političkog uspjeha. Građanskog bloka za suverenu i slobodnu Crnu Goru u EU, u zajedničkoj borbi protiv crkvenog mračnjaštva nasuprot istinskoj duhovnosti, crkvi anticrnogorskog, antialbanskog, antibošnjačkog – antigrađanskog raspoloženja. Jedinstvo treba konačno da inicira, organizuje i inspiriše jedna adresa, ona sa najviše ličnog i političkog kapitala, harizme i uticaja, da uključi osim političkih i civilne organizacije, ali i pojedince, umjetnike, naučnike, uspješne i ostvarene ljude, za spas CRNE GORE.

Foto: Foto: Danilo Marunović

– Jedna baza iz koje se stvara jedinstvena strategija borbe „pokreta otpora“. Svjedoci smo da su se zadnjih godina množile brojne patriotske grupe, pokreti i organizacije, a svi su djelovali individualno, nesinhronizovano i tvrdoglavo pa je, na primjer, svaki pojedinačno organizovan protest, stihijski, emotivno, avanturistički, samo potrošio energiju i razvodnjio potencijal pobune.

Ideološki, neki su lutali kroz nacional romantizam, što je dalo povoda konkvistadorskoj propagandi za konstukciju priče o „crnogorskom nacionalizmu“. Površne, nepromišljene greške u brendiranju pokreta otpora, poput crnih majica koje nesvjesno i nenamjerno asociraju na drugačije, sasvim suprotne ideologije. Nesuvisla i katastrofalna greška puštanja Tomsona antiratnim Cetinjanima i još bezbroj kikseva kao posljedice okolnosti da svi o svemu odlučuju. Svaka od ovih i mnogih drugih grešaka je skupo naplaćena, u nedostatku baze koja promišlja sve aspekte otpora. 

– Gandijevski pristup! Iako ima puno vas koji mislite da je odgovor u nacionalnom pristupu, građanska, mirna i uporna borba u kojoj, na primjer, zajednička šutnja nekoliko hiljada ljudi, može stvoriti 10 puta efektniji i harizmatičniji efekat, nego li „zapaljivi“ govori i patriotske pjesme, kojih smo sitani.

„Gandijevski“ ujedno znači i pružiti ruku onom ostrašćenom „duhovniku“ iz manastira, koji mrzi sve te zastave ispred i naziva okupljene ekstremistima. Ponuditi mu ruku i zajedničku molitvu unutar manastira, iskreno, pomiriteljski, dati mu šansu da čuje tvoju patnju i tvoju muku, pa neka na njegovom obrazu bude njegova reakcija. 

U takvom pristupu, sve mašinerije propagande gube svoje gorivo, ostaju bez teksta i sredstava, a superiornost pacifističkog nastupa razoružava svo politikanstvo, demagogiju i manipulaciju! U delikatnoj pobuni tihe ali uporne naravi, bolje se čuje kad zapjevaju da „leleču Turci“…

– Bez međusobnog napadanja! Ako nekome nije jasno, da poraz progresivnih snaga na dolazećim izborima može značiti i posljednji ekser u kovčeg slobodne Crne Gore, onda mu savjetujem da što prije to razumije. Svaki napad na sjutrašnjeg saveznika, znači ujedno i raditi na štetu tog saveza i Crne Gore. Svi sukobi te vrste moraju pod hitno stavljeni ad acta, a oni koji to odbiju biće svima vidljivi, u svom zadatku da te sukobe raspiruju za nečiji račun. 

– Kulturološka superiornost! Najvažnija i suštinska osobina „pokreta otpora“, vrlina koja razbija mit o političkim odnosno nacionalnim podjelama, jer seli suštinu našeg sukoba na teren kulture i civilizacije. To konkretno znači da u nekom sjutrašnjem protestu ili političkom skupu, pojedinac ili grupa koja kreće da vulgarnim riječima vrijeđa neistomišljenika, treba odmah biti označen/a kao takozvani „ubačeni element“. 

Naša mantra je drevna tradicija izlaska tri vjere na vrh Rumije, pružena bratska ruka, ljubav kao alternativa ovom ludilu mržnje, a ne destrukcija. Srećom, u karakteru crnogorskog i građanskog ponašanja na skupovima nije dominantan negativan način ponašanja, ali se uvijek nađe neka budala koja skandiranjem i rječnikom zastidi svaku pristojnu osobu. 

Nedavno je Aleksandar Saša Zeković na skupu ispred vlade, kao govornik, odmah osudio takvo skandiranje. To pamtim kao jedno od naših najljepših izdanja, naše prave vizije Crne Gore. 

Postavivši se tako, destruktivni, nasilnički, intoksirani karakter „Tvrdoša“, „Noćnih vukova“ i ostalih „bratstava“ biće vidljiviji u svom “nije ovo Tetinje“ izdanju, a mi se nudimo kao jedini civilizovani put za budućnost – pristojna i moderna Crna Gora. A i svakako, u staroj Crnoj Gori je psovka bila velika sramota za čovjeka. Tako su se ponašali naši slavni preci!

Ukoliko naše pizme i sukobe ostavimo doma i budemo se, bez izuzetka, držali ovih pravila našeg „pokreta otpora“, ukoliko naše srce bude otvorene za sve one koji su trenutno u zabludi, ne postoiji borba koja može biti izgubljena. 

Za sve unaprijed viđene reakcije pojedinaca koji će po toj luzerskoj inerciji reagovati sa: „Nećeš nam ti određivati pravila“, odmah skrećem pažnju da su ovo pravila opšte kulture. 

Korak po korak, vratićemo sve izgubljeno samo ako sačuvamo u sebi ono gospodstveno, koje smo oduvijek imali. I u gladi i u koroti! 

Pa, da krenemo?

Izvor: Portal Analitika

Uncategorized

Piše: Ljubomir Filipović

Dobro jutro! Supermen Abazović sve postiže. Ujutru otkači budvanske prosvjetare, ruča sa Spajićem u Novom i onda večera sa Ratkom Kneževićem h Dubrovniku.

Klikom ovdje uključujete se u našu viber grupu u kojoj vas iz časa u čas uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja.

Dritan i Ratko Knežević, a match made in heaven

Izuzetno je rijetko poklapanje karaktera, svjetonazora, raspona pažnje i ambicije između dva čovjeka koja su sinoć u pratnji policije prošetala Stradunom. Obojicu ovih ljudi sam poznavao do smjene vlasti 2020. godine. i sada razmišjam koliko je dobro što su se našli.

Ratko je preduzetnik, i nije nekad bio loš u tome što radi, ali je usluga kojom trguje sada masovnije dostupna i jeftinija. Dritan za to nema novca, a njegovi sponzori sve manje vjeruju u bilo kakav ROI, jer je i Dritanu, kao i Ratku karijera na zalasku. Iako mislim da bi Ratko mogao da pomogne Crnoj Gori svojim kontaktima i uticajem, da novac i crnogorski ego nisu prepreka.

Knežević svoj proizvod može da ponudi samo još u Burkini Faso, možda Bjelorusiji, i naravno Dritanu Abazoviću. Ono što je rizično u ovom partnerstvu je Abazovićev sve skoriji pad sa vlasti, i diskreditacija navodnom komunikacijom sa kriminalnim podzemljem o čemu čitamo danas na Mportalu, jer će Ratko odmah izgubiti interesovanje.

Tu će ih inda voditi jedino lični animozitet prema Đukanoviću, koji je zamalo ispeglan kod Ratka 2020. godine pred izbore, samo da je Đukanović to htio.

Ali da ne dužim, da dosta stvari koje Ratko govori nisu istina i da je riječ o čovjeku u problemima otkrio sam na ličnom primjeru.

Nije da nemam razumijevanja za to. Sarađivao je sa opasnim ljudima, zamjerio se nekima od njih, izgubio i bliske prijatelje. Dugo nije u mogućnosti da posjeti zavičaj. Ali sam uvijek vjerovao da je Knežević patriota, i da nekako kod njega postoji taj Crnogorac koji mu ne da da pogriješi prema Crnoj Gori. Ako nastavi da podržava Abazovića, koji radi za Vučića, prestaću da vjerujem u Ratkov patriotizam.

Abazović je izgubio koalicioni kapacitet, nepouzdan je i nekontrolisan, svima sve obećava, a nikome ništa ne isporučuje. Osim SPC. Zato sad može samo da se slika sa Ratkom i Spajićem, ljudima van svih tokova moći, ali prividom uticajnosti. Zato i pametni Željko I. koji sve otvorenije pokazuje da je portparol AV. poziva Joanikija II da spasi Dritana, i da u službu ovog spašavanja na ulice izvede svoju “vojsku”.

Željkov jučerašnji tekst sanja o Balkanu vođenom Vučićem, kome će on biti ono što je bio Đukanoviću od 1997 do referenduma. U tom Otvorenom Balkanu, Željko bi ublažio nostalgiju prema SRJ, u kome bi glavom bio u Beogradu, a Crnu Goru koristio kao kupalište. Ali bojim se da im “crnogorski ekstremisti” to neće dopustiti. Posadila se u ove dvije godine snažna klica otpora među Crnogorcima, klica otpora koja ne želi da opet budemo provincijom kakvom nas vide Vučić, Abazović i Porfirije.

Zato savjetujem Ratku Kneževiću da se batali Dritana, i napravi još jedan zaokret. Njemu to bar nije teško.

Toliko za danas. Uživajte u ostatku dana.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar CdM-a

Izvor: CdM

Uncategorized

Piše: Tomislav Marković

U Srbiji je crkva tako radikalno odvojena od države da se ne zna ko tu prinudnu, sekularnu razdvojenost teže podnosi: duhovne poslovođe ili svetovne delovođe. Mučno im pada međusobna odeljenost, i jedni i drugi izgaraju od čežnje, pa moraju počešće da organizuju susrete ovozemaljske i onozemaljske vlasti kako bi utišali ljutu buru svojih nežnih pravoslavnih duša. U poslednje vreme patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije i njegov vladičanski kor učestalo održavaju sastanke sa glavarima vaskolikog srpstva, i to na najvišem nivou.

Sreli su se patrijarh i članovi Sinoda sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem i srpskim članom Predsedništva BiH Miloradom Dodikom. Na tom visokom skupu najviših Srba Vučić je sve prisutne obavestio o stanju srpske zajednice na Kosovu, međunarodnoj poziciji Srbije i sličnim državnim poslovima. Dodik je sa svoje strane izvestio duhovnu i svetovnu vlast Srbije o mukama i nevoljama srpskog naroda preko Drine. Nije precizirano o kakvim se teškoćama radi, ali je jasno da nije bilo reči o nezavidnom ekonomskom i svakom drugom položaju u koji je građane Republike Srpske upravo Dodik doveo tokom svoje vladavine.

Jedan narod, jedna crkva, jedan vođa

Porfirije i vladičanski hor su se usredsredili na suštinske probleme celokupnog srpskog naroda, gde god se njegovi pripadnici nalazili. Oni su “ukazali na neophodnost postojanja nacionalnog jedinstva i očuvanja vitalnih interesa srpskog naroda u celini”. Milozvučne su ove reči za Vučićeve i Dodikove uši, i oni misle da svi Srbi treba da se okupe pod njihovom vlašću, i da budu jedinstveni u podaničkom odnosu prema glavarima države i crkve.

Prosto je neverovatno sa kakvom lakoćom crkveni velikodostojnici pokazuju elemente totalitarnog načina mišljenja. Jedinstvo je vazda bilo ideal svih totalitarnih sistema, u tome nema ravnopravnosti svih građana, niti poštovanja njihovih individualnih prava i sloboda, naprotiv. U društvu zaista treba da postoji konsenzus oko nekih elementarnih normi, dok sve drugo treba prepustiti ličnim, slobodnim izborima svakog pojedinca, kako je u Ustavu i zakonima i zapisano. Kad već kler poziva na jedinstvo, mogli su da predlože prisutnim političarima da porade na okupljanju nacije oko Božje zapovesti “Ne ubij!” Ako takvog konsenzusa nema, teško da društvo može da funkcioniše. Međutim, kad bi se ta Božja zapovest koja je odavno deo legislative ozbiljno shvatila, morali bi Vučić i Dodik da izbrišu sve one silne murale posvećene Ratku Mladiću, morali bi da prestanu sa glorifikacijom ratnih zločinaca, morali bi – ukratko – da se odreknu sebe i onoga što im je najsvetije, a to je već malo verovatno. Ako je crkvenim poglavarima već toliko stalo do jedinstva srpskog naroda, eto im nesumnjive vrednosti oko koje se svi mogu složiti.

Ne padaju ovakve jeretičke misli njima na pamet, kao što im je od srca hiljadama milja udaljena ideja da ne postoji jedan jedini interes svih ljudi koji pripadaju jednoj naciji, da je svaka nacija sačinjena od mnoštva pojedinaca koji imaju sopstvene težnje, želje, vrednosti, ambicije, interese koje bi u političkoj sferi trebalo da zastupaju određene stranke ili udruženja građana. Njima je mnogo bliža srednjovekovna predstava o jednom vladaru koji samovoljno određuje šta je interes miliona ljudi, pa im onda to nameće pomoću sile kojom država raspolaže.

Ne shvataju da društvo nije složno, već složeno, po samoj prirodi svakog poretka sačinjenog od raznolikih ljudskih bića. Kada besede o jedinstvu, duhovnici ne misle na zajedničko stremljenje ka etičkim normama, već na nešto mnogo jednostavnije i prozaičnije. Kad vladike i političari govore o narodnom jedinstvu oni zapravo misle da građani treba da ćute, bespogovorno slušaju moćnike, rade šta im se kaže i ne ometaju poslove onih odozgo svojim zanovetanjima i težnjama za slobodom, dostojanstvom ličnosti i poštovanjem zakona. Da parafraziram davnu parolu: Jedan narod, jedna crkva, jedan vođa.

Sa brvnom u oku

To se videlo odmah posle citiranih reči o nacionalnom jedinstvu i očuvanju interesa. Kako veli saopštenje SPC-a: “U skladu sa tim, izrazili su zabrinutost za poziciju veronauke u srpskom prosvetnom sistemu i zatražili podršku od predsednika Srbije kako bi pozicija države po tom pitanju bila promenjena”. Patrijarh već neko vreme vodi kampanju za bolji položaj veronauke, optužio je direktore škola da učenike odvraćaju od ovog predmeta u korist građanskog vaspitanja, čak je zapretio i da će obelodaniti njihova imena, što bi u klerikalizovanoj atmosferi našeg društva dovelo do javnog linča. Prema istraživanjima sprovedenim krajem prošle godine, građansko vaspitanje pohađa nešto više od 30 posto đaka, dok ogromna većina ide na veronauku.

Međutim, izgleda da je u poslednje vreme počelo da opada interesovanje učenika za verska učenja, a krivicu za to patrijarh je pripisao narečenim direktorima. Nije mu palo na pamet da decu od veronauke odvraća licemerje sveštenstva, podrška koju crkva otvoreno pruža diktatoru, bahaćenje vladika, razne zataškane afere i slične antihrišćanske pojave. Naravno, nema nikakvog preispitivanja vlastite odgovornosti, uvek je kriv neko drugi.

Zaboravili su crkveni ljudi na Hristove reči: “A zašto vidiš trun u oku brata svog, a brvna u oku svom ne osećaš? Ili, kako možeš reći bratu svom: Stani da ti izvadim trun iz oka tvog; a eto brvno u oku tvom? Licemere! Izvadi najpre brvno iz oka svog, pa ćeš onda videti izvaditi trun iz oka brata svog”. Treba i naše duhovnike razumeti, retko čitaju jevanđelja, ne zato što ih ne zanima šta u svetim knjigama piše, već zbog problema s vidom: teško razaznaju tekst, zaklanjaju ga ona džinovska brvna koja su im se trajno nastanila u očnim dupljama.

Simfonija trona i oltara

Kakvu tačno podršku od predsednika traže duhovnici nije precizirano, ali je jasno da se obraćaju čoveku koji je u svojim rukama skoncentrisao svu političku moć u Srbiji, te da ištu privilegije za svoju organizaciju. Više moći, više uticaja na društvo, to je ono što zanima naše duhovnike, zato i traže asistenciju od onog ko raspolaže silom. Ne bi me čudilo da Skupština uskoro donese zakon po kojem veronauka postaje obavezan, a ne izborni predmet. A ni radikalniji scenariji nisu isključeni, dug je put do vizantijskog ideala simfonije trona i oltara, ali važno je da sve ide u dobrom pravcu.

Na kraju su članovi Sinoda zatražili od Vučića i Dodika “da istraju u vođenju samostalne i nezavisne spoljne politike”. Što će reći: da nastave da glume neutralnost dok daju podršku Rusiji i njenom zločinačkom razaranju susedne Ukrajine i masovnim zločinima nad Ukrajincima. Da budu Putinovi trojanski konji u Evropi, poslušnici ruskog hazjajina i zlikovca. Vladike koriste šifrovani jezik koji njihovi ideološki istomišljenici dobro razumeju. Kad kažu “samostalna i nezavisna spoljna politika”, to zapravo znači – politika nezavisna od Evropske unije i zapadnog sveta, a potpuno zavisna od Kremlja.

Malo je našim vajnim hrišćanskim vođama što je crkva bila stub zločinačkog poduhvata devedesetih godina, što i dan-danas Radovan Karadžić i Ratko Mladić slove za heroje i žive svece, već bi da ostvare kontinuitet i da pruže maksimalnu podršku aktuelnom zločinačkom pohodu Rusije koji se odvija pred našim očima. Lepo je videti ovakvo jedinstvo između političkih i crkvenih vođa, takoreći apsolutno jednoumlje.

Mi gradimo hram, sram gradi nas

Ne prođe ni nedelju dana od ovog časnog skupa, a patrijarh primi na kanabe ministra policije Aleksandra Vulina, dežurnog ratobornog huškača i najvatrenijeg zagovornika Srpskog sveta. O čemu bi s njim crkveni poglavar pričao ako ne o tome šta sve matica Srbija radi za sunarodnike koji su se pukim slučajem privremeno našli u nekim drugim državama. Saopštenje MUP-a navodi da je “Vulin upoznao patrijarha Porfirija sa nastojanjima državnih organa Srbije da se očuvaju mir i sigurnost na čitavom prostoru na kome živi srpski narod, a naročito na Kosovu i Metohiji”.

Ministar zadužen za širenje histerije posebno je istakao ulogu Srpske pravoslavne crkve u zagraničnim delatnostima. Patrijarh je posebno, kako se veli u saopštenju, “zablagodario i dao svoj blagoslov inicijativi za izgradnju crkava i molitvenih mesta u objektima Žandarmerije i drugim jedinicama Ministarstva unutrašnjih poslova”.

Najpoznatiji među tim policijskim hramovima je crkva svetog Stefana Dečanskog, podignuta u blizini poligona Specijalne antiterorističke jedinice u beogradskom naselju Batajnica. Na taj poligon je 1999. godine sa Kosova doveženo nekoliko stotina pobijenih civila i zakopano u masovne grobnice. Na tom mestu nema ni pomena o masovnoj grobnici, ali zato na mestu nepojamnog zločina stoji crkva, uz blagoslov njenih velikodostojnika. Ni reč o tome nisu proslovili patrijarh i ministar, a bila je baš zgodna prilika, kad su već pokrenuli dotičnu temu. Između crkve i državnog vrha vlada potpuno jedinstvo, čak i u prećutkivanju zločina. Što bi rekao bend Klopka za pionira: “Mi gradimo hram, sram gradi nas”.

Ruka ruku mije

Ne prođe ni dva dana posle Vulinove posete Patrijaršiji, a javnost je saznala da je Vlada Srbije izdvojila iz budžetske rezerve još 5,1 miliona evra za izgradnju hrama svetog Save na Vračaru. Država je samo od 2017. godine za podizanje ovog džinovskog sakralnog objekta uplatila crkvi oko 68 miliona evra naših para, uključujući i najnoviju donaciju. Kad je u pitanju crkva, svetovni vladari se rukovode geslom: Ima se, može se. Kad su u pitanju socijalna davanja, tu nisu baš široke ruke, ali to treba razumeti: Srbija je siromašna država, jednostavno nema novca za sve, već samo za najprešnije potrebe.

A državni prioritet je plaćanje bezrezervne crkvene podrške, davanje miliona evra prebogatoj organizaciji koja nikome ne polaže račune. Patrijarh i episkopi zdušno podupiru Vučićev autokratski režim, a ni Vučić im ne ostaje dužan, ta podrška ima svoju cenu. Vladarima je neophodna potpora crkve, jer je reč o ustanovi koja uživa veliko poverenje stanovništva (bez ijednog vidljivog i opipljivog razloga), a za tu uslugu su spremni da se crkvi oduže davanjem privilegija i raznim finansijskim dotacijama. Fer trampa, ja tebi – ti meni, usluga za uslugu, ruka ruku mije. Kad je već tako, mogli bi patrijarh i većina vladika najzad da se kolektivno učlane u Srpsku naprednu stranku, kako bi izjednačili pravno i faktičko stanje. Da bar znamo na čemu smo.

Iako su navedeni događaji naša savremenost, oni ne odišu baš duhom svežine. Naš politički i društveni život odvija se pod geslom: U Srbiji ništa novo. Gotovo sve što se događa je već viđeno, to je doslovno prepisivanje loših, gorih i najgorih stranica davne istorije. Stavljanje crkve u službu političkih moćnika je drevna tradicija ove organizacije, trange-frange crkve i države traje već vekovima. I mnogi su o tome pisali, na primer veliki pesnik nadrealizma Aleksandar Vučo. Pre tačno 90 godina, Vučo je briljantno opevao narečeni protivprirodni blud crkve i države u poemi „Ćirilo i Metodije“. Na kraju poeme pesnik piše kako se “tom uspelom transakcijom između crkve i države / Procvetalom kroz žižu vekovnih religioznih iskustava / I sazrelom u klještima vekovnih ekonomskih prevlasti / Ne bi u krajnjoj liniji raznedrio sveključ recipročne telesne i duhovne trampe / Kojom se ekonomski faktori građanskog društva / I bogoosvetljeni bogoupodobljeni predstavnici hrišćanske crkve /Još uvek kao skotovi pomamno hrane“.

Civilizacijska propast našeg društva traje od kraja osamdesetih, bez izgleda da će se skorije okončati. Proces sunovraćivanja počeo je upravo onog trenutka kad smo se odrekli Aleksandra Vuča, nadrealista, antiklerikalne i emancipatorske tradicije, da bismo na njihovo mesto postavili crkvu, konzervativizam, nacionalizam, svetosavlje, četništvo, mračnjaštvo i šovinističku mržnju. Izlaz iz ponora se nameće sam po sebi: ako već prepisujemo prošlost, ugledajmo se na njene najsvetlije stranice.

Izvor: balkans.aljazeera.net

Uncategorized

Piše: Stefan Todorović

Potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora nesumnjivo je veleizdajnički čin. I nesumnjivo najveću odgovornost za taj izdajnički čin snosi GP URA i svi njeni članovi – od predśednika partije i premijera, do njenih potpredśednica i potpredśednika, ministrica i ministara, poslanica i poslanika, partijskih članica i članova, raznih državnih činovnica i činovnika pa sve do njenih osnivača, finansijera, medija, glasača i simpatizera. Razlika je samo u tome čija je odgovornost veća. Ali svakako odgovornost od koje ne mogu pobjeći. Sud istorije daće svoj odgovor, a nadamo se i pravni sistem Crne Gore, jer bi – u suprotnom – čin veleizdaje postao legitiman i društveno prihvatljiv.

Međutim, dok čekamo sud istorije i djelovanje pravnoga sistema Crne Gore, zdrava nam logika nedvosmisleno pokazuje da potpisivanje tzv. Temeljnoga ugovora predstavlja čin izdaje nacionalnih i državnih interesa Crne Gore.

Potpisivanjem tzv. Temeljnoga ugovora država Crna Gora obavezala se da priznaje istorijske, kulturološke, imovinske i pravne konfabulacije i falsifikate crkovne organizacije čije je śedište u drugoj državi. Crkovne organizacije koja je i de facto i de jure državna crkva Srbije sa svojim filijalama u Crnoj Gori i koja van granica Srbije ima za cilj ostvarivanje njenih državnih interesa, kako i piše u Zakonu o crkvama i verskim zajednicama Republike Srbije.

Potpisivanjem navedenog ugovora država Crna Gora se obavezala da poštuje i uvažava da je crkovna organizacija druge države osnovala državu Crnu Goru, da je izgradila njenu kulturu, da je zbog toga država Crna Gora dužna crkvi druge države prepisati cjelokupno crnogorsko sakralno pravoslavno i drugo hrišćansko nasljeđe u vidu 650 crkava i manastira i 52km² zemljišta i da sljedstveno tome pravni sistem države Crne Gore mora biti i jeste tim ugovorom potčinjen crkovnoj organizaciji druge države.
Zapravo, država Crna Gora se potpisivanjem toga ugovora stavila u vazalni položaj u odnosu na drugu državu, čiji je eksponent crkovna organizacija s kojom je država Crna Gora potpisala ugovor. Navedeni karakter ugovora ili nekog drugog pravnog akta ne samo u istoriji Crne Gore nego i bilo koje druge države potpisivan je samo s okupatorskim vlastima, najčešće pod prisilom, ali uvijek se nađu i dobrovoljci, odnosno kvislinzi i izdajnici kakvi su se danas našli u Crnoj Gori.

Logika jednoga od kvislinga ili izdajnika u ovome slučaju izgleda ovako. Na śednici Vlade na kojoj se raspravljalo o tzv. Temeljnom ugovoru ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić, član GP URA, žestoki „podržavalac“ Crnogorske pravoslavne crkve i „vjerni pratilac“ ideja i vrijednosti nekadašnjega Liberalnog saveza Crne Gore, kako se uostalom i deklariše najveći dio cetinjskoga opštinskog odbora GP URA, osim par „izuzetaka“ toga odbora koji javno podržavaju Srpsku pravoslavnu crkvu i deklarišu se kao njeni vjernici (što je potpuno nebitno jer zapravo najveću korist SPC donose upravo oni iz cetinjskoga odbora koji navodno podržavaju Crnogorsku pravoslavnu crkvu, poput našega antijunaka s početka priče koji ponosno izjavljuje i obavještava crnogorsku javnost da je prilikom formiranja Vlade dao riječ liderima SNP-a da će podržati i ispoštovati njihove ciljeve poput tzv. Temeljnog ugovora i Otvorenog Balkana i da on tu riječ mora održati, da ne želi da ih prevari, odmah dobivši javnu pohvalu partijskoga šefa, da njegovo izlaganje više nalikuje ministru unutrašnjih poslova Švedske a ne Crne Gore, iako najviše sliči ministru unutrašnjih poslova Srbije Aleksandru Vulinu).

Samo ministar unutrašnjih poslova Srbije može bespogovorno prihvatiti ciljeve Crkve Srbije i ciljeve ulaska u Otvoreni Balkan, dok bi ministar unutrašnih poslova Crne Gore o tim ciljevima trebao dobro razmisliti jer su oni u potpunoj koliziji s interesima države Crne Gore. Ali naš antijunak je dao riječ i on tu riječ mora ispoštovati. A znamo kroz crnogorsku istoriju što znači data riječ i što znači nepoštovanje date riječi. Čovjek bi u tome slučaju u najmanju ruku bio prokazan i isključen iz društvenoga života. Zato je naš antijunak valjda tragična ličnost poštovanja principa i kodeksa duha nekadašnje nezavisne i suverene Crne Gore iz doba Petrovića, u kojoj je data riječ bila izdignuta na nivo zakona čije bi nepoštovanje trpjelo određene posljedice.

Naš antijunak drži riječ, iako su lideri SNP-a izjavljivali da je njima prihvatljivo sve što i Crkvi Srbije, sve što ona smatra da je njoj potrebno i da će oni to bespogovorno prihvatiti i usvojiti. Lideri SNP-a očito ne predstavljaju državu Crnu Goru, ne brane njene interese, nego su predstavnici Crkve Srbije u Vladi Crne Gore, što predstavlja već drugi vid fenomena koji se očitava u zarobljavanju svijesti – za razliku od fenomena izdaje koji se u slučaju ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića očitava kroz držanje date riječi ljudima koji su predstavnici anticrnogorske politike. Da rekapituliramo, državne interese Srbije predstavlja Crkva Srbije, a Crkvu Srbije u Vladi Crne Gore predstavlja SNP, dok članovi GP URA zbog date riječi bespogovorno ispinjavaju želje SNP-a, odnosno Crkve Srbije, tj. zbog date riječi bespogovorno ispunjavaju interese države Srbije.

Kako je jednom prilikom Adnan Čirgić, tokom razgovora vezanoga za formiranje cetinjske vlasti, rekao – kad izdajnik racionalizuje svoju izdaju, tu više nema pomoći. Svaka zdrava logika i argumenti su ništavni pri racionalizaciji izdaje. To nam potvrđuje još jedan slučaj predstavnice GP URA u Vladi Crne Gore – slučaj ministrice Jovane Marović. Naime, na posljednjoj śednici Vlade, u razgovoru s ministrom vanjskih poslova Rankom Krivokapićem, ministrica Marović, onako nemušto, izokola, brani svoje stavove da ona nije bila za potpisivanje tzv. Temeljnoga ugovora već da samo radi svoj posao vezan za evropski put Crne Gore, da to radi besprijekorno, da je apsolutno ne interesuje što drugi rade i da je ona tu čista. Gospođa ministarka je takođe, poput slučaja prethodnog ministra, „žestoka borkinja“ crnogorskoga suverenizma, evropejstva i „borkinja za prava“ Crnogorske pravoslavne crkve koja eto u ovome slučaju samo radi svoj posao. Cinici bi rekli, i službenici Trećeg rajha u Aušvicu su samo radili svoj posao. Zašto bi oni sad promišljali ko i zašto dovodi neke ljude na istrebljenje?

Zaista, nakon ova dva „slučaja“ racionalizacije izdaje suvišno je dalje navoditi još mnoge razne „slučajeve“ te racionalizacije. Od toga kako je DPS kriv zbog njihova ranijega odnosa s Crkvom Srbije, pa su oni, eto, zbog djelovanja DPS primorani potpisati ovakav ugovor kakav ni DPS nije htio potpisati, do toga kako ugovor ništa ne znači niti to što u ugovoru piše.

Da li su u pitanju politički imbecili ili politički idioti ili beskurpulozni prevaranti i lažovi – procijenite sami, ali rezultat je isti – nedvosmislena izdaja nacionalnih i državnih interesa Crne Gore.

P.S.

Narodni heroj Jovo Kapičić u autorskoj emisiji Darka Šukovića „Živa istina“, upravo povodom raznih „slučajeva“ kroz istoriju, kakvi su gore navedeni, izjavljuje: „Crna Gora rađa velike ljude, heroje i ništarobe prve klase. Ja to javno kažem crnogorskoj naciji: i najveće ništa robe koje ova zemlja može da napravi…“

Nažalost, živimo u vremenu ovih drugih!

Uncategorized

Državno tužilaštvo u Varaždinu u Hrvatskoj je nakon sprovedene istrage podiglo pred Županjskim sudom optužnicu protiv 31-godišnjakinje zbog krivičnih djela teškog ubistva s dobrovoljnim odustankom i lažnog prijavljivanja krivičnog djela.

Okrivljenu 31-godišnjakinju terete da je 16. marta 2022. u vikendici na području Koprivničko-križevačke županije pokušala da usmrti svoju dvogodišnju kćer, no odustala je od te namjere prije nastupanja posljedica za dijete, kažu u DORH-u.

Nakon toga je u policijskoj stanici neistinito prijavila da je njen suprug pokušao da ubije nju i kćer. Ona se nalazi u istražnom zatvoru, a vijeće Županijskog suda u Varaždinu je prihvatilo prijedlog državnog tužioca i produžio istražni zatvor zbog opasnosti od ponavljanja krivičnih djela.

Izvor: Večernji.hr

Politika Uncategorized

Gradska televizija pozvala je osnivače GP URA Šerba Rastodera, Miodraga Perovića i Žarka Rakčevića i zamolila ih da prokomentarišu jučerašnje potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije.

Miodrag Perović nam je kazao da zbog zdravstvenih problema nije mogao da prati jučerašnje potpisivanje ugovora koji su stranke suverenističkog i proevropskog bloka, kao i neke NVO, okarakterisale kao akt veleizdaje.

Profesor Šerbo Rastoder uputio nas je na Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti, čiji je član, a koja je kritikovala tekst ugovora. Rastoder je rekao da se, pored zvaničnog saopštenja, akademici pojedinačno ne oglašavaju na tu temu.

Žarko Rakčević je na naše pitanje odgovorio porukom: Na moru sam. Ne bih davao dnevne političke izjave bez obzira na ogromno razočarenje tokom stvari.

Uncategorized

Gostovanjem pisca Nikole Malovića, koji će predstaviti svoj roman za djecu i odrasle „Galeb koji se smeje“ sjutra sa početkom u 21 sat na Trgu pjesnika nastavlja se ovogodišnji književni program festivala

Nikola Malović rođen je 1970. u Kotoru. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu.  Živi u Herceg Novom i Bijeloj. Objavio je knjigu kratkih priča Poslednja decenija, novele u dramskoj formi Kapetan Vizin – 360 stepeni oko BokePeraški goblen, i oko 3.300 tekstova. Priče su mu prevođene na ruski, engleski, poljski i bugarski. Za roman Lutajući Bokelj dobio je nagrade „Borislav Pekić“, „Laza Kostić“, potom „Majstorsko pismo“ (za životno dјelo), „Lazar Komarčić“ i Oktobarsku nagradu grada Herceg Novog. Kompletan je autor književne fotomonografije Herceg-Novi: Grad sa 100.001 stepenicom, knjige dokumentarne proze Bokeški berberinBoga u Boci. Napisao je tekst Bokeške bojanke. Priredio je Bokeški humor. Objavio je Prugastoplave storije, koje s romanom Jedro nade (nagrade „Pero despota Stefana Lazarevića“, „Borisav Stanković“, „Pečat vremena“ i nagrada „Branko Ćopić“ Srpske akademije nauka i umetnosti) čine jedinstveni dualni prozni sistem u savremenoj srpskoj književnosti. Jedro nade prevedeno je na ruski i engleski jezik. Autor je esejističko-dokumentarne proze Boka Kotorska i SrbijaDogodine na moru. Roman Galeb koji se smeje pojavio se 2022. god. i u prevodu na kineski jezik.

Od 2008. g. urednik je izdavačke djelatnosti hercegnovske Knjižare So (edicija „Bokeljologija“) i urednik manifestacije „Dani Knjižare So“. Pisao je za Politiku i Nedeljnik. Kolumnista je Pečata. Član je Srpskog književnog društva i Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat“. Jedan je od osnivača Grupe P-70.

Na sajtu Knjiga komerca za “Galeba koji se smeje” stoji da je to “alegorijski roman o vremenu u koje smo uronjeni i o talasima koji dolaze. Glavni junak je galeb Simon, koji će nam pokazati svet u kome je moguće da se na ostrvu Mamula, nekadašnjem zloglasnom logoru, sada gradi luksuzni turistički rizort. Knjiga o moreplovcima, nautičkoj istoriji, ekologiji, ljubavna priča, bajka – ilustrovana dvema mapama, jednim pečatom i sa 59 fotografija Boke Kotorske – najlepšeg zaliva na svetu“.

Moderator večeri je Vanja Gavrovski, glavna i odgovorna urednica Bookmate Žurnala.

Uncategorized

Zemljotres jačine 7,0 stepeni Rihterove skale pogodio je Filipine u srijedu, saopštio je američki Geološki zavod (USGS). Najmanje dvije osobe su poginule a na desetine je povrijeđeno. Stanovnici su evakuisani, a brojne zgrade oštećene, neke i srušene. Potres je izazvao mala klizišta.

Zemljotres je pogodio sjeverni Luzon, najnaseljenije ostrvo u zemlji, u 8:43 po lokalnom vremenu (20:43 po istočnoevropskom vremenu), prema USGS-u. Agencija je prvobitno označila potres magnitude 7,1, prije nego što ga je smanjila na 7,0.

Njegov epicentar bio je oko 13 kilometara jugoistočno od malog grada Dolores, u provinciji Abra, sa dubinom od 10 kilometara (6,2 milja), prema USGS-u, prenosi CNN.

Jedna osoba poginula je u svojoj kući u Abri, gdje je povrijeđeno najmanje 25 osoba koje su sada u bolnici.

Građevinski radnik je poginuo u ruševinama u planinskom gradu La Trinidad u provinciji Benguet, gdje su klizišta i odroni kamena blokirali nekoliko puteva.

Potres se osjetio se u glavnom gradu Manili, udaljenoj više od 400 kilometara, gde su radnici i stanovnici evakuisani iz zgrada i izašli na ulice.

Filipinski institut za vulkanologiju i seizmologiju (Phivolcs) saopštio je da bi građani trebalo da se pripreme za naknadne potrese, ali navodi da nije izdato nikakvo upozorenje na cunami. Abra je region bez izlaza na more poznat po dubokim dolinama i planinskom terenu.

U saopštenju, predstavnica Čing Bernos, kongresmenka iz provincije Abra, rekla je da je potres „prouzrokovao štetu mnogim domaćinstvima i objektima“, a „takođe se osjetio u raznim djelovima Luzona.

Fotografije iz Abra pokazuju zgrade oštećene zemljotresom i ruševine koje prekrivaju tlo.

Bernos je rekla da njena kancelarija prati situaciju i procjenjuje obim štete i apeluje na stanovnike da ostanu na oprezu „zbog mogućnosti naknadnih potresa“.

Filipinski predsjednik Ferdinand „Bongbong“ Markos Mlađi naredio je hitno slanje spasilačkih i timova za pomoć u Abru i posetiće pogođena područja, rekao je njegov sekretar za štampu na konferenciji za novinare u srijedu.

Potres je izazvan kretanjem u rasedu tektonskih poloča na dubini od 25 kilometara, saopštio je institut.

Uncategorized

Dvije skorašnje izjave patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija o potrebi promjene položaja vjeronauke u obrazovnom sistemu i apostrofiiranje direktora pojedinih škola koji, navodno, vrše pritisak na učenike da se ne opredeljuju za ovaj predmet, pokrenule su ponovo polemiku koja je stara koliko i vjeronauka u školama u Srbiji: da li ona uopšte može da postoji u državnim školama sekularne države, kakva Republika Srbija bar trenutno jeste.

Sagovornici Autonomije ukazuju upravo na političku volju, koja je i stajala iza njenog uvođenja, kao najveću prepreku za rješavanje problema koje takva nastava izaziva.

Inače, ovo nije prvi put da Porfirije pominje poziciju veronauke. Prošle godine se, ubrzo nakon preuzimanja dužnosti, u martu sreo sa resornim ministrom Brankom Ružićem a razgovarali su, kako je javnost obaviještena, i o unapređenju nastave u oblasti vjeronauke i položaju vjeroučitelja. Socijalista Ružić iskoristio je priliku da patrijarhu poželi da „u dobrom zdravlju dugo stoluje na tronu Srpske pravoslavne crkve“.

Nametnuti eksperiment

Međutim, iako se čini da su te izjave dio šire kampanje, predsjednik Granskog sindikata prosvjetnih radnika Nezavisnost Srđan Slović za Autonomiju kaže da nema nikakve informacije o tome da se trenutno zvanično razmatra promjena statusa vjeronauke u školama, uz napomenu da sindikati u slučaju takvih „globalnih promena“ učestvuju makar u meri da daju svoje mišljenje ili stav o određenom predlogu, što ovoga puta nije slučaj.

Komentarišući navode da su patrijarh Porfirije i članovi Sinoda Srpske pravoslavne crkve na sastanku sa Aleksandrm Vučićem „izrazili zabrinutost za poziciju vjeronauke u srpskom prosvetnom sistemu i zatražili podršku od predsjednika Srbije kako bi pozicija države po tom pitanju bila promijenjena“, Slović je rekao da bi promjena mogla da se odnosi i na poboljšanje  kvaliteta nastave u smislu da se ona drugačije organizuje i da, u konačnici, manje opterećuje budžet prosvjete.

On nije za ukidanje vjeronauke, ali smatra da bi se možda moglo razmisliti o tome da ona bude izborni predmet samo u višim razredima osnovne škole, od petog do osmog razreda.

Ako srednje obrazovanje nije obavezno, onda ne bi bilo potrebno da bude obavezan i taj izborni predmet. Ali to može struka da kaže da li je najbolje vrijeme od petog do osmog, s obzirom na to da učenici od prvog do četvrtog razreda ne mogu ni da prihvate sve to – rekao je Slović.

Sa druge strane, udruženje građana Ateisti Srbije ocijenilo je da izjave patrijarha Porfirija znače da crkva želi da nametne vjeronauku kao obavezni školski predmet.

Uz podsjećanje da je „nezakonito nametnuti eksperiment“ vjeronauke u školama u Srbiji doživio „katastrofalan poraz“, Ateisti Srbije su ocenili i da „srpsko društvo trenutno proživljava letalnu kulminaciju svih vidova netolerantnog, agresivnog, sujeverjem i predrasudama prošaranog ponašanja, podstaknutog upravo i vjerskim dogmatizmom, ponašanjem i pritiscima prvosveštenstva SPC“.

– Da je Dositej (Dimitrije) Obradović kojim slučajem danas živ, verujemo da bi se sa zgražavanjem stresao od jeze –  naveli su Ateisti Srbije i dodali da je SPC „najdogmatskija i najnazadnija“ organizacija u javnom prostoru Srbije, „uprkos prilično jakoj konkurenciji na tom polju“.

Seksualno obrazovanje mnogo potrebnije od vjeronauke

Profesor Novosadskog univerziteta, etičar Slobodan Sadžakov za Autonomiju ocjenjuje da je osnovno pitanje da li vjeronauka u školama narušava temelje sekularnosti, te da je jasno da trenutno ne postoji nikakva spremnost da se poštuje Ustav i očuva sekularni karakter države.

– Podsetio bih da je 2001. veronauka uvedena kao dogovor vlade Zorana Đinđića i SPC. Tada je na dnevnom redu bilo izručenje Slobodana Miloševića Haškom tribunalu. Đinđić je hteo da amortizuje eventualni gnev SPC povodom toga i da bi to učinio, on je pomogao da se veronauka uvede u škole. Tu je bio početak narušavanja sekularnih temelja i sve što se kasnije događalo predstavljalo je samo razradu koja je vodila sve većem uplivu SPC u naše društvo – upozorava Sadžakov.

Dodaje da zbog toga sada postoji čitav niz grešaka i ustupaka čiji je ishod ovo što imamo sada – ogroman uticaj SPC i kapitulacija sekularne države.

– To je razlog što su maksimalno sužene mogućnosti da se preispita odluka o uvođenju veronauke, kao i čitav niz drugih pitanja, kao što je na primer status Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u okviru Univerziteta u Beogradu i način na koji on funkcioniše – smatra Sadžakov.

Kada je riječ o sekularnosti, Ustavni sud Srbije je još 2013. godine, kada je odlučivao o ustavnosti Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama, zauzeo stav da je u pitanju kooperativna odvojenost, koja ne isključuje postojanje vjeronauke u školama.

Sud je tom prilikom konstatovao da u uporednom pravu i praksi postoje različiti načini na koji su organizovani odnosi crkve i države, a da se mogu podeliti u dvije kategorije. Prvu predstavljaju oni sistemi u kojima se odnosi crkve i države zasnivaju na manje ili više bliskim vezama, u obliku subordinacije ili koordinacije, dok drugu predstavljaju sistemi odvojenosti crkve i države, koji mogu imati formu stroge ili kooperativne odvojenosti.

– Sistem stroge odvojenosti podrazumeva odsustvo bilo kakvih organskih ili funkcionalnih veza između crkve i države, neutralnost države u pogledu crkvenih pitanja, uzdržavanje verskih zajednica od direktnog miješanja u javnu sferu, nezavisnost, autonomiju i ravnopravnost u tretmanu različitih vjerskih uverenja – navodi se u toj odluci.

izvor: autonomija.info

Uncategorized

Naplata putarine na auto-putu “Princeza Ksenija” počela je juče, kada je rampe prošlo duplo manje automobila nego prvog dana otvaranja auta-puta. Više je vozila koja prolaze iz pravca Kolašina za sedam odsto u odnosu na suprotan smjer. I dok vozači putničkih automobila ne žale novac za putarinu, vozačima kamiona, kako su nam potvrdili, od Podgorice je isplativije da idu kroz Platije.

Iako su ga mnogi proglasili najskupljim auto-putem, ne samo po izgradnji već i putarini vozači ne žale 3,5 eura.

Da je tako potvrđuju i podaci Monteputa. Ipak, duplo više je vozača iskoristilo priliku da vozi auto-putem besplatno. Više se putuje ka Podgorici nego prema Kolašinu.

“Na dan otvaranja auto-puta 14. jula prošlo je oko 18 hiljada vozila, juče 7.613. Ali prvog dana bio je praznik, bilo je besplatno. Priblizan je broj auta i iz pravca Kolašina i iz Podgorice, tu je oko 500 vozila razlike više iz pravca Kolašina ka moru. Isto je i sa kamionima, imali smo 275 kamiona iz pravca Mateševa a 100 iz pravca Podgorice. Više kamiona ide ka centru”, kazala je direktorica sektora finansija u Monteputu Saša Klikovac.

To je zato što je računica vozača kamiona drugačija. Osim 17 eura za putarinu, veliki uspon podrazumijeva i veću potrošnju goriva.

I dok auto-put većina bira kako bi uštedjela vrijeme, jučerašnja, ali i današnja gužva na naplatnim rampama izazivala je nervozu. Iz Monteputa objašnjavaju da je razlog tome procedura naplate.

“Ako smo uveli naplatu znači da se mora obraditi račun, vratiti kusur, dok bankovna kartica odradi obradu, 10 sekundi nam je prosječno vrijeme za obradu naplate”, dodala je Klikovac.

A naplata od juče pokazuje da bi takav trend mogao da premaši sve projekcije.

“Mi smo planirali oko 4,4 miliona finansijskim planom, ako je suditi po prvom danu mi očekujemo prihod od oko 5,5 miliona”, dodala je Klikovac.

I dok se sumiraju prvi utisci, vozači putničkih automobila zadovoljni prolaze rampe crnogorskog auto-puta. Za razliku od njih, vozači kamiona mogu da biraju – kraći ili isplativiji put.

Izvor. RTCG

Dokumenta