Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Piše: Nemanja Batrićević

Crnogorske partije puštile su Dritana Abazovića da potpiše Ugovor sa Crkvom Srbije. To je činjenično stanje, koliko god se ono nekome ne sviđalo. Najveća nacionalna izdaja poslije Podgoričke skupštine odigrala se pred našim očima. Praktično bez borbe. Bez otpora onih koji su bili zaduženi da brane naše zajedničke interese u toj vladi. Bez glasa. Bez „ispaljenog metka“. Pasivno i kukavički.

Znam, strog sam. Bilo je borbe, kažu upućeni. Ako pitate đe, odgovor je uvijek isti – iza kulisa. U rovovima realne politike, koje mi „previše emotivni“ nijesmo kadri spoznati. Za zelenim stolom đe važe neka druga pravila. Tamo đe se lažovu vjeruje, izdajniku iznova daje, a saučesniku dovijeka oprašta. Tamo smo, a da to i ne znamo, mi zapravo pobijedili. Izgubili smo sve crnogorsko sakralno nasljeđe, ali smo zato dobili naklonost međunarodne zajednice! Za najveće skeptike, dovoljno nekulturne da i dalje propituju, u rukavu spreman čeka posljednji politički blef: „Sve je ovo dio jedne veće strategije. Ima ko misli o tome. Pušti.“

I puštili smo. No, iako o tome neko misli, meni je do kraja ostalo nejasno zašto su inicijativu za izglasavanje nepovjerenja vladi suverenističke partije podnijele tek nakon potpisivanja? Podršku Vladi javno su povukli odmah nakon što je Abazović prekršio sporazum i nekvalifikovanom većinom na vladi usvojio prijedlog ovakvog Ugovora. Čemu odlaganje od 25 dana? Zašto se o protestima, makar i tajno, govori tek nakon što je šteta već učinjena, dok su partije odbile da svoje simpatizere javno pozovu na proteste prije usvajanja odluke i potpisivanja Ugovora?

Nemojte samo reći da se strategijom javne pasivnosti i tajnog pritiska čuvao „evropski san“. Nakon śednice vlade 8. jula i đetetu je bilo jasno da Abazović i Joković, kao instrumenti Vučićeve politike, neće dopuštiti da Crna Gora napreduje ka EU. Kakve logike ima očekivati da će, nakon što su dobili najjače oružje za destabilizaciju, odlučiti da ga ne upotrijebe i da od Crne Gore učine prosperitetnu evropsku zajednicu izvan uticaja zvaničnog Beograda?

Ne može se korotno iščekivanje potpisa pravdati ni time da nije postojala većina za rušenje Vlade. Jer kako znamo da većina za rušenje vlade postoji nakon potpisivanja Ugovora? Postoje li takve garancije od strane Demokrata? Bez toga, ostaje nam da zaključimo da je Abazović pušten da potpiše a da pritom postoji velika šansa da njegova vlada preživi. Vrijedi li ćutke predati kulturnu baštinu samo da bi na kraju o sudbini izdajničke vlade ponovo odlučivali – izdajnici?

Kažu da nije postojao način da se potpisivanje spriječi u institucijama. A što je sa vaninstitucionalnim, ali jednako demokratskim i građanskim, mehanizmima pritiska? Sve i da je bilo nemoguće spriječiti potpisivanje, zar je to razlog da se ne pruži otpor? Na kraju, Jovan Mićović ustoličen je u Cetinjskome manastiru uprkos otporu građana na Belvederu. No, to njihov otpor ne čini manje važnim. Način na koji je ustoličenje izvedeno srušilo je prethodnu vladu. Ako je ugovor morao biti potpisan, nije morao biti potpisan ovako. Zar i pregovorima iza kulisa ne bi pomoglo da je na ulicama bilo desetine hiljada ljudi?

Tišina je, čini se, ipak bila sastavni dio borbe. Ali borbe za nešto potpuno drugo – „peglanje“ političke reputacije – od zaostavštine „korupcije“ i tzv. „ekstremizma“. Masovni protesti izostali su jer suverenističke partije, predvođene DPS-om, nijesu spremne rizikovati svoj skoro povraćeni kredibilitet kod „stranih partnera“. Za njih, čuvanje imidža sistemskih partija važnije je od pružanja otpora u situaciji u kojoj uspjeh nije zagarantovan. Iza kulisa pravila igre glase – „miljenici“ Zapada ne smiju na proteste, čak ni onda kad prijeti urušavanje svih vrijednosti i cjelokupnog državnog suvereniteta. „Miljenici“ Zapada prinuđeni su da pregovaraju, čak i onda kad se nema o čemu pregovarati. „Miljenici“ Zapada ne smiju učestvovati u destabilizaciji, čak ni kad je izvor destabilizacije neko drugi. Jer sve je bolje, nego ponovo biti neželjen. Sve bolje, nego ponovo biti „najgori od sve đece“.

Jednog dana ćemo profitirati od takvog odnosa sa stranim partnerima, znam. Obrnuće se ćurak, prije ili kasnije. Ono što ne znam je kako vratiti povjerenje u političku elitu koja je spremna žrtvovati sve za dobar CV. Političku elitu koja izgleda ne razumije da ako se ne buniš na prepisivanje cjelokupnog sakralnog nasljeđa drugoj državi, da se više nemaš protiv čega buniti, osim protiv njih. A ako stvar ipak leži neđe drugo, i ako nije tačno da nijesu šćeli, onda je vrijeme da se odluče. Ili su mogli izvesti ljude na ulice ali im nije bastalo, ili ih nijesu mogli izvesti, pa su odlučili da svoju slabost ne pokazuju. U prvom slučaju su ravnodušni, u drugom politički impotentni. Rezultat je možda isti, ali motivacija nije nevažna. Jer vrijeme je da znamo na čemu smo.

„A zašto neko čeka partije? Što se ljudi sami ne organizuju?“, pitanja su koja sad već javno postavljaju. Ne možete, gospodo, politički uspjeh bazirati na apsolutnoj kontroli sistema, svjesno gušeći svaki oblik društveno-političkog organizovanja u suverenističkom bloku, a onda se čuditi zbog čega ne postoji infrastruktura koja bi preko noći mogla samostalno organizovati masovne proteste. Kad bi takvi protesti kojim čudom uspjeli, svi znamo da biste ih gledali kao političku prijetnju i uradili sve što je u vašoj moći da je neutrališete. Koliko juče su se vaši partijski zvaničnici dičili „kontrolom procesa“ i sebe revnosno predstavljali kao kormilare koji su Crnu Goru izveli iz oluje. Pa dragi kormilari, sad kad brod tone, ne čudite se što ljudi gledaju u vas. To je cijena političkog monopola.

Kukavičko ćutanje suverenističkih partija koje učestvuju ili podržavaju ovu vladu, koje signalizira da im pitanje nije dovoljno važno, razmontiralo je i potonje džepove energije među građanima. Onima u kojima je još i ostalo nešto borbe, u pjat ste usuli lažnu nadu zalivenu iluzijom kontrole kojom se „štite nacionalni interesi“. Kako su se onda građani prije recimo godinu dana mogli organizovati bez vas, a sad ne mogu? Tada smo imali metu za svoj bijes. Znalo se ko je neprijatelj, a ko prijatelj. Ako nista drugo, mislili smo da znamo da smo na istoj strani. Danas istina glasi ovako: svaki organski bunt u posljednje dvije godine uništen je partijskim svojatanjem, prepucavanjem ili sitnom trgovinom. DPS je prisvojio cjelokupne zasluge za pad prethodne vlade, SDP je pred lokalne izbore na Cetinju prisvojio Belveder, a u Ulcinju su i SDP i SD bili u predizbornoj koaliciji sa Urom. I još imaju drskosti da pitaju građane što se opet ne bune. Sramno.

p.s. Lokalna anegdota kaže da je svojevremeno u Podgorici gostovala rezervna reprezentacija Kube u boksu. U jednom od mečeva, kubanski bokser je nanosio ozbiljnu štetu bokseru Budućnosti. No svaki put kada bi na kraju runde otišao u svoj ugao, u želji da mu sačuva moral, trener bi mladom Podgoričaninu rekao da mu odlično ide i da samo tako nastavi. No, iz svake iduće runde borac se vraćao još „grđi“. Na kraju i njemu samome postalo je jasno, pa je na novo hrabrenje odlučio da se našali: „Znam, ide mi odlično. Nego treneru, koliko je njih u ringu? Jer meni ođe neko jeba oca.“

Građanska Crna Gora je borac iz anegdote. Još uvijek vjeruje u pobjedu. Još uvijek ga trener vara da mu dobro ide. Još uvijek ne zna sa kim je sve u ringu.

Izvor: Antena M

PRATITE NAS

Lokalni javni emiter Radio televizija Podgorica d.o.o. | Adresa: 19. decembra br. 13, 81000 Podgorica | PIB: 03328139 | Odgovorno lice: Rade Vojvodić, v.d. izvršnog direktora
REDAKCIJA PORTALA: portal@gradski.me | REDAKCIJA RADIJA: radio@gradski.me

Dokumenta