Arsenal je dan dočekao kao novi šampion Engleske, sa peharom koji se već spremao za ruke igrača Mikela Artete, ali iza te svečane slike odvijala se druga, mnogo grublja borba. Na jednom kraju Londona Totenhem je pokušavao da sačuva status koji je decenijama izgledao kao nešto što se podrazumijeva. Na drugom, Vest Hem je hvatao posljednji voz za opstanak, svjestan da mu ni pobjeda ne znači ništa ako Everton ne uradi ono što je trebalo da uradi umjesto njega.
Nije uradio.
Totenhem je pobijedio Everton 1:0, golom Žoaa Palinje pred kraj prvog poluvremena, i tako sezonu koja je često izgledala kao kolektivni hod po ivici završio makar jednom scenom olakšanja.
[elementor-template id="838363"]Nije to bio dan velike igre, niti dan u kojem se može oprati sve što je prethodno promašeno, ali je bio dan u kojem je klub iz sjevernog Londona preživio.
U sezoni u kojoj je sama riječ “opstanak” zvučala gotovo nestvarno kada se stavi pored imena Totenhema, na kraju je baš ona postala najvažnija riječ u rečenici. Uoči posljednjeg kola Totenhem je imao dva boda više od Vest Hema, a Vest Hemu je za spas bila potrebna i pobjeda nad Lidsom i poraz Totenhema od Evertona.
Vest Hem je svoj dio posla odradio, ali fudbal ponekad zna da bude posebno okrutan baš prema onima koji prekasno počnu da liče na sebe. Pobjeda nad Lidsom, i to ubjedljiva 3:0 nije bila dovoljna. Dok su se na London stadionu ljudi hvatali za svaki šum sa Totenhemovog stadiona, vijest koja im je trebala nikada nije stigla. Vest Hem je završio ispod crte, iza Totenhema, i poslije 14 godina napustio Premijer ligu.
Za Totenhem je to bio uzdah, ali ne i slavlje. Preživjeti ovakvu sezonu nije razlog za vatromet, već za ozbiljan razgovor u prostoriji u kojoj se ne čuje buka stadiona.
Klub koji je nekada tražio Ligu šampiona, bio finalista, osvojio Ligu Evrope prošle sezone, sada je brojao minute do opstanka. Roberto de Zerbi može da govori o karakteru, igrači mogu da se zagrle poslije posljednjeg zvižduka, navijači mogu da pjevaju jer im je srce konačno sišlo iz grla, ali ovo nije kraj problema. Ovo je samo izbjegnuta katastrofa.
Na vrhu je bilo mnogo ljepše, makar za crveni dio sjevernog Londona. Arsenal je sezonu završio pobjedom nad Kristal Palasom 2:1 i stigao do 85 bodova, dovoljno da se pehar podigne sa osjećajem da je duga potraga konačno dobila smisao. Gabrijel Žezus i Noni Madueke potpisali su još jedan šampionski popodnevni posao, dok je Maks Dauman, sa 16 godina i 144 dana, postao najmlađi starter u istoriji Premijer lige.
Arsenalov naslov prvaka nije bio eksplozija posljednjeg dana, već mirna potvrda onoga što je sezona već rekla. Artetin tim je izdržao trku, izdržao sumnje, izdržao sopstvene padove i konačno vratio pehar koji je čekao od 2004. godine. Kada se čeka toliko dugo, trofej više nije samo metal. Postane dokaz da generacija nije bila samo lijepa priča u nastajanju, nego ekipa koja je naučila da završi posao.
Ali dan nije pripadao samo šampionu. Pripadao je i onima koji su odlazili.
Na Enfildu se Mohamed Salah oprostio od Liverpula asistencijom. U posljednjem nastupu u crvenom dresu, Egipćanin je poslao loptu za gol Kurtisa Džounsa u remiju sa Brentfordom 1:1, pa izašao uz aplauz koji se ne dobija samo zbog brojki, već zbog godina u kojima je postao mjera za jednu eru. Salah je bio mnogo više od krila koje daje golove.
Bio je stalnost u vremenu kada se fudbal mijenjao brzo, lice Liverpulove obnove, igrač koji je od velikih utakmica pravio svoje dvorište.
I zato je ta asistencija djelovala kao sasvim prikladan kraj. Ne spektakularno, ne namješteno za poster, nego salahovski korisno. Još jedan dodir koji mijenja akciju, još jedan pas koji ostavlja trag, još jedan trenutak u kojem je Enfild imao pravo da ustane i kaže hvala.
Na Etihadu je oproštaj bio drugačiji, teži i nekako tiši uprkos svemu što je okruživalo utakmicu. Pep Gvardiola je posljednji put vodio Mančester siti, a Aston Vila mu nije poklonila bajkovit kraj. Siti je izgubio 2:1, Oli Votkins je preokretom donio pobjedu gostima, a Gvardiola je otišao porazom u danu u kojem rezultat ipak nije mogao da bude veći od onoga što se zatvaralo.
Deset godina, 20 trofeja i promjena kompletnog jezika engleskog fudbala ne mogu stati u jedan poraz od Aston Vile.
Gvardiola je Premijer ligu ostavio drugačijom od one u koju je došao.
Natjerao je protivnike da uče nove riječi, trenere da mijenjaju navike, klubove da drugačije gledaju na bekove, štopere, golmane, prostore između linija i svaku loptu vraćenu ka zadnjoj liniji. Njegov kraj nije bio filmski, ali možda je baš zato bio fudbalski. Velike ere rijetko odu onako kako bi scenarista poželio.
Aston Vila je tom pobjedom zadržala četvrto mjesto, pa se nije otvorio ni komplikovani scenario po kojem je Engleska mogla da dobije šest ekipa u Ligi šampiona. Za taj rasplet bilo je potrebno da Vila padne na peto mjesto, a Liverpul pobjedom nad Brentfordom skoči ispred nje. Umjesto toga, Vila je pobijedila na Etihadu, Liverpul odigrao 1:1, a Bornmut ostao šesti bez nagrade koju je sanjao.
Mančester junajted je sezonu završio pobjedom 3:0 kod Brajtona i trećim mjestom, uz još jedan rekord Bruna Fernandeša, koji je stigao do 21. asistencije u sezoni. Sanderlend je pobjedom nad Čelsijem 2:1 došao do Evrope, a Ćabiju Alonso ostavio „plavce“ da gradi od nule.
Super bogati tim iz Londona iduće godine neće imati nikakve evropske obaveze.
Fulam je srušio Njukasl 2:0, Bornmut i Notingem Forest odigrali su 1:1, dok su Barnli i Vulvsi, dvije ekipe koje su ranije izgubile premijerligaški status, remizirali istim rezultatom.
Tako je završila sezona koja je na posljednjem koraku imala sve što engleski fudbal voli da proda svijetu, ali i sve ono zbog čega se ljudi stvarno vraćaju stadionima. Arsenal je dobio pehar, Totenhem vazduh, Vest Hem kaznu, Salah aplauz, Gvardiola posljednji pogled ka Etihadu. Neko će ovo pamtiti po tabeli, neko po asistenciji, neko po golu Palinje, neko po tišini navijača Vest Hema kada je postalo jasno da pobjeda više nema moć.
Premijer liga je spustila zavjesu i bez nježnosti i sa puno emocija istovremeno. Baš kako obično i radi.