Putuj, Evropo

Kako su nestali Crnogorci sa Kosova

Piše Azem Vllasi

Moja sjećanja i autentična svjedočenja od prije nekoliko decenija ne moraju biti zanimljiva kao priča, ali u kontekstu aktuelnih događanja, kada prepoznajemo sličnosti s onim što se već jednom desilo, poučno je podsjetiti kakav je bio položaj Crnogoraca na Kosovu prije 1989. godine, odnosno šta se s njima dogodilo nakon nasilnog gaženja ustavne autonomije i posle toga.

U Ustavu Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosovo od 1974. godine, decidivno su  navedeni Albanci, Srbi, Crnogorci, Muslimani (Bošnjaci), Turci i Romi kao zajednice koje su činile i čine multietnički sastav kosovskog društva. Po posljednjem popisu kosovskih vlasti, iz 1981. godine, pored nešto više od 80% Albanaca, oko 11% Srba, 4% Muslimana i Goranaca, bilo je oko 2,7% Crnogoraca ili, po broju, više od 28.000. Nešto manje bilo je Turaka i Roma. Bilo je i Hrvata u dvije enklave − u Janjevu i Letnici. Kada se zaratilo u  Hrvatskoj, a Kosovo ,,postalo“ Srbija, Vojislav Šešelj je jednoga dana prošetao Janjevom s revolverom o pojasu, pa su Hrvati brže-bolje otišli i nastanili se u Hrvatskoj, u mjestu Kistanje. ,,Riješio“ je to Šešelj sa kosovskim Hrvatima, baš kao i u Hrtkovcima u Vojvodini.

Tada se u kadrovskoj politici na Kosovu vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti svih etničkih zajednica na svim nivoima vlasti, u administraciji i u strukturi zaposlenih. Posebno na nivou lokalnih zajednica. Takva politika nacionalne ravnopravnosti bila je dio normalnog funkcionisanja kosovskog društva u ono vrijeme. Nije bilo potrebno, posebno pred izbore, naglašavati potrebu procentualne ili brojčane nacionalne zastupljenosti predstavnika svih zajednica niti određivati precizan ,,nacionalni ključ“. To se podrazumijevalo. Nacionalna ravnopravnost bila je dio političke kulture i života. Nikome nije ni palo na pamet da se Srbi i Crnogorci smatraju i tretiraju kao jedna nacionalna kategorija.

Crnogorci su uglavnom živjeli u zapadnom dijelu Kosova − u Peći i okolini, u nekim naseljima središnjeg Kosova i u Prištini. U mom rodnom kraju, na istoku Kosova, nije bilo mještana Crnogoraca. Pokoji bi samo dolazio zbog posla. Kao srednjoškolac u Kosovskoj Kamenici, prvi Crnogorci koje sam upoznao bili su moji profesori u gimnaziji: Andrija Stojković iz Bijelog Polja, koji mi je bio profesor geografije, i Branko Jokić iz Podgorice, profesor ruskog jezika. Moj najbolji prijatelj među Crnogorcima Kosova bio je Mihailo Mišo Zvicer. U vrijeme kada je bio predsjednik Predsjedništva Socijalističkog Saveza Kosova (SSRN), ja sam, po povratku na Kosovo, nakon isteka mandata  predsjednika Omladinske organizacije Jugoslavije (SSOJ), izabran za sekretara. Tako smo postali najbliži saradnici. Nije se time busao, ali je ponosno naglašavao da je Crnogorac. Uočio sam još tada da je to nekim kolegama Srbima smetalo. Sjećam se rado pukovnika Vuka Šaljića, Crnogorca iz dečanskog kraja koji je dugo bio pokrajinski sekretar za Narodnu odbranu. Ime Radovana Zogovića na Kosovu, gdje je proveo dio života, bilo je veoma cijenjeno među Albancima. Iako se mnogo šta promijenilo na Kosovu poslije 1999. godine, jedna ulica u centru Prištine i danas nosi ime Radovana Zogovića.                         

Međutim, sredinom osamdesetih godina počeli su procesi i događanja koja će značajno promijeniti život svih nas, pa i položaj i sudbinu Crnogoraca na Kosovu. Eskalacija velikosrpskog nacionalizma počinje zloupotrebom crnogorskog imena u konfrontaciji s Albancima, da bi kasnije, kada su srušili autonomiju i preuzeli vlast, Crnogorce izbrisali kao nacionalnu kategoriju i ,,pretvorili“ ih u Srbe. Ono čemu danas svjedočimo kao strategiji velikosrpskog kleronacionalizma da se negira crnogorski nacionalni identitet i Crnogorci utope u ,,srpski svet“ − na Kosovu smo taj film gledali prije više od trideset godina.                                                                                  

Negdje početkom 1986. godine, prema instrukcijama ,,oca nacije“ Dobrice Ćosića, nevelika grupa kosovskih Srba počinje djelovati vaninstitucionalno, preko protestnih okupljanja, mitingovanja i odlazaka u Beograd, gdje su se žalili na njihov navodno težak položaj, zapostavljenost od kosovskih vlasti i institucija. Da bi njihova pobuna protiv kosovskih institucija i rukovodstva Kosova dobila na težini i odjekivala alarmantnije, Ćosić ih je savjetovao da uvijek govore o teškom položaju Srba i Crnogoraca. Znači, ne samo Srba. To ih savjetuje čovjek, jedan od autora Memoranduma SANU, koji nije skrivao da Crnogorce ne smatra posebnim narodom, već Srbima. Zašto je onda insistirao na Crnogorcima? Računao je da će tako, uz rukovodstvo Srbije, pridobiti i rukovodstvo Crne Gore u kampanji pritisaka na rukovodstvo Kosova. Uz to je cilj bio da Albance prikaže u što gorem svjetlu. Nije im dosta što na Kosovu ,,progone” uvijek privilegovane Srbe, već je utisak bio ubjedljiviji ako to rade i sa Crnogorcima.

Često sam imao problema da u Predsjedništvu CK SKJ ubijedim Vidoja Žarkovića i Marka Orlandića da medijska propaganda o pritiscima na Srbe i Crnogorce Kosova ne odgovara istini i da se iza toga kriju druge namjere. Posebno od kada je Milošević postao prva politička ličnost Srbije. Nisu prihvatali moja objašnjenja ni pozive da dođu i da se uvjere i da pogledaju podatke. Oni su vjerovali i bili uz Miloševića.

Ipak, većina uglednih Crnogoraca na Kosovu držala se podalje od te odmetničke grupacije i nije nasijedala na beogradsku medijsku propagandu. Toj grupi organizatora ekstremista, kojim su dirigovali iz Beograda, pridružio se samo jedan Crnogorac − Kosta Bulatović. Sa Kosova, kao nerazvijenog područja, mnogo mladih Albanaca išlo je u druge krajeve širom zemlje (Albanci često i u zapadne zemlje) radi zapošljavanja, boljeg života i perspektive svojih obitelji. Dakle, iz ekonomskih razloga. 

Istovremeno, odlazili su i Srbi. Iz Beograda se agresivno širila propaganda i insistiralo na priči kako se Srbi i Crnogorci sele isključivo zbog pritisaka i diskriminacije po nacionalnoj osnovi. Izmišljani su i montirani slučajevi sračunati na izazivanje ogorčenja javnosti. Kasnije, kada je Srbija završila posao nasilnog rušenja ustavne autonomije Kosova, neki od aktera takvih nečasnih radnji, pa i novinari sami, objasnili su kako je sve to montirano i sa kojim ciljem. Režirana je bila i scena ispred Doma kulture u Kosovu Polju, na dan dolaska S. Miloševića, 24. aprila 1987. godine. Samozvani lider pobunjenih kosovopoljskih Srba Miroslav Šolević objasnio je kasnije da su dan prije dolaska Miloševića u Kosovo Polje, ispred zgrade u kojoj će biti sastanak sa građanima, istovarili traktor kamenica. Kada je sastanak u sali počeo, okupljeni provokatori bacali su kamenje na policiju. Taj isti Šolević, kao zbog toga, upada nepozvan u salu i kaže Miloševiću kako ih policija vani bije. Onda, kako je to ranije režirano, Milošević izlazi pred okupljene Srbe i izgovara  rečenicu: ,,Niko ne sme da vas bije“. Tom rečenicom se proslavio kao zaštitnik Srba, svih i svuda.

Propaganda o pritiscima na Srbe i Crnogorce nije ostavila ravnodušnim ni neke funkcionere na federalnom nivou, pa su zato pritisci prema rukovodstvu Kosova pojačani. Navodno, zato što se mi ne brinemo o Srbima i Crnogorcima. Kada je ostvaren cilj kojem je takva propagandna ofanziva prethodila i ustavna autonomija Kosova silom pogažena, marta 1989. godine, Srbija radikalno mijenja odnos prema Crnogorcima Kosova. Najprije prestaje da ih pominje. Ignoriše njihovo prisustvo na Kosovu. Postoje samo Srbi, a Crnogorci su „nestali“. Niko ih od zvaničnika, ni u javnosti ni u medijima, više ni ne pominje. Jednostavno, prema srpskoj politici, svi su oni postali Srbi. Mihailo Zvicer, koji je po isteku mandata predsjednika SSRN imenovan za direktora novinsko-izdavačke kuće „Jedinstvo“, pod pritiskom napaljenih militanata nove srpske politike, smijenjen je s te dužnosti. Smatrali su ga „ostatkom stare antisrpske propale politike“. Penzionisan je i nedugo poslije toga je umro. Opisujući položaj Crnogoraca poslije 1989. godine, jednom prilikom je, sada pokojni, Jevrem Brković kazao da „na Kosovu postoji još samo jedan crnogorski trag, a to je grob Mihaila Miše Zvicera“. Vojo Popović, kosovski kadar u Predsjedništvu SSRN Jugoslavije, penzionisan je jer se nije uklapao u novu politiku i iz Beograda je otišao da živi u Podgorici.

Kada je Miloševićev režim na Kosovu poražen 1999. godine, u novim okolnostima trebalo je reafirmisati politiku nacionalne ravnopravnosti. Prvi administrator Privremene administracije UN (UNMIK) na Kosovu Bernard Kušner pozvao je predstavnike svih manjinskih zajednica, da vidi koje su, koliko ih ima, ko ih predstavlja i kako ih povratiti. Pojavili su se predstavnici Srba, Bošnjaka, Turaka, Roma i, do tada nepoznati, predstavnici Aškalija, Egipćana i Goranaca, kao posebne zajednice koje nisu smetale srpskim vlastima. Svi oni i danas figuriraju kao posebne zajednice, učestvuju na svim izborima i imaju svoje predstavnike u parlamentu Kosova. Crnogorci i Hrvati se nisu pojavili kod Kušnera jer ih više nije bilo. Mnogi Crnogorci su u vrijeme desetogodišnjeg srpskog režima otišli da žive u Crnu Goru, a oni što su ostali „utopili“ se u Srbe. Nešto kasnije, neki su se ipak pojavili, te s pravom potražili svoje mjesto. Najprije su osnovali Klub Crnogoraca Kosova. Pošto sam u to vrijeme formirao Udruženje za međuetničku saradnju Kosova, pomoć i podršku su zatražili i od mene, pa sam imao zadovoljstvo da im pomognem. I danas taj klub postoji, ali je problem što je malo Crnogoraca na Kosovu. Prilikom zvanične posjete Kosovu, prije četiri godine, otvaranju novih prostorija Kluba Crnogoraca Kosova prisustvovao je i premijer Crne Gore Duško Marković. Pokrenuta je inicijativa da se Crnogorci Kosova uvrste, uz druge zajednice, u Ustav Kosova. Nije bitno koliko ih ima, oni su bili ustavna kategorija u Ustavu SAP Kosovo. Albanci se s tim slažu, i prilikom prve promjene i dopune Ustava Republike Kosovo i to će se razmotriti i, sigurno, prihvatiti. Pošto su odnosi između Crne Gore i Kosova normalni i prijateljski, bilo bi dobro da se takva inicijativa podrži i od Vlade Crne Gore. 

Sudbina kosovskih Crnogoraca može biti poučna i za Crnu Goru ukoliko se nastave tendencije njene srbizacije. Vučić ničim ne pokazuje da je drugačiji od Miloševića.   

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *