Putuj, Evropo

Pajaci protiv klovnova

Piše Miodrag Vlahović

Vjerovatno vam je to izmaklo pažnji, koliko god da pažljivo pratite haotične političke prilike u našoj zemlji. Naime, aktuelna crnogorska Vlada je izgubila povjerenje parlamentarne većine.

Ne, ovdje ne mislimo na jetke poruke koje ovih dana stižu iz raspojasanih redova Demokratskog fronta, čiji se prvaci utrkuju ko će bolje i vještije da omalovaži poziciju aktuelnog premijera ZK.

Ovdje mislimo da “hrabru” i “odlučnu” izjavu poslanika M. Lekića koji je pomenutog prvog ministra, sasvim neočekivano (mada neki tvrde suprotno: vrlo očekivano i programirano) nazvao klovnom i pajacem. To naprasno/pripremljeno “otkriće” Poslanika o političkom znanju i ozbiljmosti prvog čovjeka Vlade propraćeno je autoritativnom kvalifikacijom da je taj Krivokapić izgubio podršku i parlamentarno povjerenje tog Lekića.

U situaciji kada je “volja cijeloj naroda” izražena u najtanjoj od svih tankih većina – 40 poslanika plus, recimo, g. Lekić, takva tetralna obznana znači da se većinsko stanje “cijelog naroda” istopilo u, zašto ne reći, samokandidaturi pomenutog da bude kalif umjesto kalifa. Ili vazal umjesto vazala, ako uzmemo “srpski svet” kao determinantu postojeće situacije.

Ali, ta je pravna i politička sekunda nepovratno prošla, pa sada čitamo kako je samopredloženi kandidat spreman da podrži ovoga što je pajac & klovn, ako tako misli većina. Principijelno, nego što!

Kunst je u tome da je i parlamentarnoj manjini jasno da parlamentarne većine više nema i da će svi pomenuti i nepomenuti činioci vladajuće koalicije morati da iznadju i improvizuju neki spasonosni model – kako bi izbjegli prijevremene parlamentarne izbore.

Cirkuska atmosfera (ili ugodjaj uličnog pozorišta, ukoliko preferirate pajac-stranu tog prefinjenpg diplomatskog iskaza), koja je zavladala od usvajanja Rezolucije o Srebrenici i smjene g. Leposavića, izmiče preciznim opisima.

Napadi i optužbe se smjenjuju kao na pokretnoj traci. Kako one iz višecjevnih propagandnih bacača iz (naravno: bratske i sestrinske) Srbije, tako i iz domaćih političkih i crkvenih krugova.

Da pokušamo da sistematizujemo, uz neizbježna pojednostavljenja, potrebna da bi se shvatila stabilna nestabilnost padajuće vlasti:

Prvo, Demokratski front je i definitivno potvrdio da im mjesto ekspoziture interesa srpske vlasti najviše godi. Kako god da singronizuju svoje atake na koalicione partnere sa Beogradom (tj. bez obzira na način na koji ih Beograd “koordiniše”), Mandić, Knežević, Medojević i družina ne odustaju od nauma: Krivokapić kaputt! (U okviru ove tačke valjalo bi pomenuti i g. Jokovića, čiji SNP balansira izmedju očaja i varljive nade da se Krivokapić može spasti. Eto ga pomenusmo.)

Drugo, stanje svijesti u osovini Demokrate-URA je posebno interesantno. Kada se demagogija sudari sa naprijatnom stvarnošću, ovoga puta posebno neprijatnom za g. Bečića, kojeg orkestrirani napadi koji se, sva je prilika, tiču i njegove intime (što je posebno odvratno i besprizorno), ali i za g. Abazovića, kojega treba da zabrine nedostatak bilo kakvog napada iz Srbije – što ga posebno eksponira i kod sopstvenih partijskih kolega i glasača, onda demagogija postaje još gora i ispraznija.

Gora zbog toga što se retorika protiv DF svodi na povijesne koljenice iz (kažu: odlične) restauracije “Kristal”, a ispraznija  jer mora da ponavlja razne floskule (takodje čuvene, u specifičnom izgovoru premijera u padu), o vječnom prijateljstvu i žrtvi Crne Gore, koju Srbija, avaj, stalno zaboravlja. Muka je to: zaklinjanje na ljubav i vjernost Srbiji i srpskoj crkvi, u nezgodnoj poziciji koja može voditi gubljenju teško stečenih sinekura i to samo poslije devet mjeseci vršenja vlasti.

Treće, i najvažnije, srpska crkva, kako njena beogradska centrala, tako i ekspozitura sa g. Mićovićem kao izvršiocem radova u Crnoj Gori, učiniće sve kako bi spriječila nove izbore. Litije je nemoguće ponoviti, to je jasno i g. Mićoviću, koji nije gadljiv ni na to da pohvali opskurnog “istoričara” Rakovića, koji prijeti istrebljenjem “crnogorskim separatistima”, koje je prestao da broji kada je stigao do 100.000 tih mrskih individua. A s druge strane istorije sedam i po miliona, bre!

Slijedi nam, po svemu sudeći vrelo crnogorsko političko ljeto. U sukobu klovnova i pajaca, da još jednom neovlašćeno upotrijebimo izraz pomenutog poslanika, “wanna-be” novog premijera, ne može biti pobjednika.

To jest: ko god da pobijedi i kako god da se ta “pobjeda” obznani – cirkus se nastavlja.

A gubitnik je, vjerujemo, odavno poznat. Crna Gora gubi, svakim danom sve jasnije i sve teže.

Buđenje iz košmara biće teško. Kada će početi i koliko će trajati, postaje jedno od najvažnijih pitanja novije crnogorske istorije.

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *