Putuj, Evropo

Nema Bosne bez Bosne

Piše Azem Vllasi

Bosna je oduvijek, u odnosu na svoje okruženje, bila posebna, drugačija, složena − ali ponosna, dugotrajna i neuništiva. Metaforički rečeno, traje od Kulina bana. Njome su vladale moćne imperije, najduže Otomanska i nešto kraće Austrougarska, ali je, po svom unutrašnjem biću, bila posebna i svoja, sa teritorijom koju otprilike i sada ima. Bila je i ostala multietnička, multikulturna, multireligijska, i uz sve to tolerantna. Njeni žitelji, i pored tih razlika, imaju puno zajedničkog: istorijsku prošlost, jezik i pismo, mentalitet, način života. Dobri Bošnjani, kasnije nazvani Bošnjaci, Srbi i Hrvati su po mnogo čemu, po govoru, načinu života, bliži jedni drugima negoli svojim sunarodnicima u susjednim zemljama. Bosna je kroz vjekove primala i štitila strance nevoljnike koji su tamo potražili mir. Od Jevreja Sefarda, progonjenih iz Španije, do mnogih drugih.

Po odlasku dviju vladajućih imperija, nasrtanje na Bosnu se nastavilo, prije svega, od istočnog susjeda, Srbije. Povlačenjem Turske imperije sa balkanskih prostora 1912, srpska vojska je upala na teritoriju Kosova i Makedonije i anektirala ih Srbiji. Nazirao se i kraj austrougarske vladavine, a istočni susjed je, po idejama iz „Načertanija”, bacio oko na Bosnu. Atentat na austrougarskog prestolonasljednika u Sarajevu izvršen je preko terorističke organizacije „Crna ruka” i „Mlada Bosna”. Srbija je time isprovocirala rat i navukla najveće stradanje Srba u novijoj istoriji. Ali Srbi i danas slave atentatora Gavrila Principa kao junaka. Poslije 1918. godine, Bosna, kao ni Crna Gora, Makedonija,Kosovo, nije figurirala kao posebna administrativna jedinica. Poslije 1945. godine, na osnovama odluka AVNOJ-a iz 1943. god., uznapredovala je u status šeste republike, sa nazivom Bosna i Hercegovina. Niti je Bosna postala Srbija, niti su bosanski Srbi otišli iz Bosne − ona je ostala zajednička, kakva je i bila. 

Poslednji i najbrutalniji nasrtaj na BiH izvršen je na početku raspada Jugoslavije, 1992. godine. Opet sa idejom da svi Srbi žive u jednoj državi, a Bosne da ne bude. E, kada je BiH preživjela i tu brutalnost, to ubijanje ljudi druge vjere i nacije (Bošnjaka) u masi i uništavanje njihove imovine i uslova života širokih razmjera (definicija genocida), i opstala, ona će još dugo trajati. Nju su branili ne samo Bošnjaci već mnogi Srbi, Hrvati i drugi, jer je njihova, zajednička i takvu je žele.                                                                                                             

Sada se opet nasrće na Bosnu, sa istim ciljevima i namjerama kao ono prije trideset godina. Ali ovo je malignije, bezopasnije. Ono što nije postignuto oružjem i zločinima sada se nastoji navodno ostvariti mirnim putem. Ali pošto je cilj isti koji se htio postići ratom i zločinima, to mu dođe na isto. Opet se priziva rat i nasilje. Srećom, sada su nasrtljivci na Bosnu bezopasniji. U Banja Luci je Milorad Dodik, koji je ipak krezub, iako po formi izgleda pogolem. Tamo ga dobar broj Srba ne podržava, jer ne žele u novu avanturu i stradanja. Obožava prethodnika na istom poslu, Radovana Karadžića, ali nema iza sebe vojsku i oružje JNA. U Beogradu nema osionog Miloševića, već Vučića, iako u vučjoj koži, ali sa bitno ograničenim kapacitetima.

Politički procesi, dešavanja i stanje u Bosni i Hercegovini su oduvijek bili specifični u odnosu na druge u okruženju, ali su oduvijek iu nekoj vezi i međuzavisnosti od susjeda. U procesu krvavog raspada Jugoslavije, ona je najviše stradala, i to upravo od susjeda. Preko nje su se ukrštali različiti unutrašnji procesi i interesi, u sprezi i sa onim vanjskim. Ipak, opstala je i opstaje kao u inat onima koji bi da je nema. Preživjela je, makar uređena po modelu Dejtonskog sporazuma, što mu dođe kao vezana u „ludačku košulju”. Tu je tačno u granicama koje je imala kao federalna jedinica Jugoslavije. Opstala bi i bez toga − takva joj je istorijska sudbina. Muči se, muče je, ali opstaje i, po svemu sudeći, tako će i biti. Sada se na BiH nasrće tako što se podriva u ime entiteta RS. To se radi podrivanjem osnova Dejtonskog sporazuma. Znači, uklanjanjem međunarodne zaštite. Jednostrano se traži ukidanje funkcije visokog predstavnika EU, suspendovanje njegovih „bonskih ovlašćenja”, odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda. A to su sve garanti funkcionisanja „dejtonske” Bosne. Dodik misli da će se, bez toga, RS jednostavno povući iz Bosne. On neće morati da ide u Sarajevo koje, kako jednom reče, doživljava kao Teheran.                                                                                                           

Platforma sa koje se nastupa je ista kao onda, 1991. godine. Tada se politički čelnik harange protiv Bosne zvao Radovan Karadžić, sada se zove Milorad Dodik. Onaj je imao neku bratiju i sljedbenike oko sebe, ali nisu svi Srbi bili voljni da se ide u avanturu koja će dovesti do teških stradanja i tragedija. Ovaj sada takođe ima neke sljedbenike, ali nisu svi Srbi voljni da se krene u istu avanturu. Nasljednici i nastavljači te politike tvrde da je Bosna nemoguća i nefunkcionalna, i kao takva neodrživa, pa zato treba da nestane, a entitet RS treba da se od nje odvoji i pripoji Srbiji. Sa tom idejom i namjerom, krenulo se  i onda. Putem opstrukcija, makar i na svoju štetu, uzdržavanjem od glasanja gdje se donose odluke od zajedničkog interesa, svjesno se stvara dojam da država ne funkcionise, pa dazato ne treba ni da postoji.                                                                  

Kao ni oni od prije trideset godina, ni ovi sada, njima slični, ne vode računa o međunarodnom kontekstu. Tada je službena Srbija stala uz one koji su krenuli protiv Bosne, jer je njen cilj bio teritorijalno proširenje. Sadašnja vlast Srbije u svemu podržava novog Dodika u njegovoj avanturi, mada perfidnije, baš u Vučićevom stilu. A sve sa ciljem da se živom održi nada da će Srbija time postati veća. Tada se vođa Srbije zvao S. Milošević, sada se zove A. Vučić. Ni tada ni sada ne razumiju da ako Srbija nije mogla postati veća poslije raspada Jugoslavije, ne može ni sada. Nema promjene granica u Evropi i o tome ovdje ne odlučuju lokalne siledžije. Razlika između onoga prije trideset godina i ovoga sada je samo u tome što nestanak BiHovi sada navodno hoće dogovorno. Za takav dogovor treba i sagovornik, a sagovornika za nestanak BiH nema.

U ponašanju susjeda ima neke sličnosti, u lošem smislu, sa onim od prije trideset godina, pa i u ponašanju Evrope prema zbivanjima u Bosni i u vezi sa Bosnom. Uglavnom se smatra da su to njezini unutrašnji problemi i da se ne tiču nas drugih. I tada svi u Jugoslaviji najprije su ćutali kada je Miloševićev režim brutalno gazio legalni ustavni položaj Kosova. Smatrali su da je to unutrašnje pitanje Srbije. Jedino su nešto gunđali Slovenci, pa su od Srbije tada dobili trgovinske sankcije i medijsku satanizaciju. Onda se nasrnulo na Bosnu. Dok su se, u pohodu za ideju da „svi Srbi žive u jednoj državi”, događala zvjerstva nad civilima, etničko čišćenje, progoni, Sarajevo ubijano granatama sa okolnih brda, genocid u Srebrenici, Bosna uništavala, mi oko nje izražavali smo žaljenje − ali kao da se to nije događalo na pragu naše kuće. Evropa se zgražavala, ali nije bila spremna da tome stane na put. Danas je slična situacija, mada se ne puca i ne ubija. Barem još ne. Srbija danas faktički podržava Dodika u njegovoj aktivnosti protiv BiH. Srbiji je stalo do BiH kao susjeda, koliko i onima koji unutar nje rade da ona nestane.        

Crna Gora ima svoje unutrašnje probleme pred eskalacijom velikosrpskog kleronacionalizma. Osim Mila Đukanovića, koji kao predsjednik države radi na njegovanju dobrosusjedskih odnosa sa BiH, ovima, koji su se sa jednim glasom više u Skupštinidomogli vlasti, je stalo do BiH kao susjedne države, koliko Dodiku i Srbiji. Partnerom smatraju RS, a ne BiH.

Odnosi između Kosova i BiH su u blokadi zbog činjenice da entitet RS slijedi politiku Srbije i, bez njenog glasa, ova država je jedina pored Srbije koja nije priznala Kosovo. Kosovo bi htjelo normalne odnose sa BiH, kao i sa drugim državama nastalim od Jugoslavije. Kosovo uz to ima problema sa Srbijom, koja hoće da tu stvori neku mini Republiku Srpsku u formi „Zajednice srpskih opština”. Srbija bi, kao u BiH, da upotrebom jednog broja Srba iznutra destabilizuje Kosovo.

Logično je da se od Hrvatske očekuje veća podrška očuvanju BiH kao cjelovite i suverene države i njezine stabilnosti. I ona je potpisnica „dejtonskih sporazuma”. BiH je najvažniji susjed sa kojim Hrvatska ima najdužu granicu, velike ekonomske, trgovinske i mnoge druge interese. U BiH žive Hrvati koji imaju životnu potrebu za podrškom matične Hrvatske da bi im život, u njihovoj domovini BiH, bio bolji. Konačno, podrška BiH je od vitalnog bezbjednosnog interesa za Hrvatsku. Ako nema jedinstvene BiH, Hrvatska bi na toj strani imala Srbiju za susjeda, sa granicom od tromeđa sa Mađarskom, rijekom Savom, preko Bosanske Kostajnice i Dvora na Uni, sve do Bileće i Trebinja. Znači, tridesetak kilometara vazdušne linije od Zagreba i nekih petnaestak kilometara od Dubrovnika i Ćilipa. A kakav joj je Srbija susjed, može se vidjeti po tome što se u javnom rječniku, uz pominjanje Hrvatske, najčešće dodaje i Jasenovac, NDH i zločinačka „Akcija oluja”.                                                                                                                                             

Bilo bi dobro da mi oko Bosne shvatimo da mirna Bosna znači i mir za nas. Zato treba da je podržimo.

Povezani članci

Stefan Todorović

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *